Katica S.
Znate kako započinju bajke…
Bila jednom jedna žena i jedan muškarac koji cijeli svoj život naporno rade. Izgrade kuću, počnu život u njoj, postaju otac i majka i sad ne ide onaj dio „i živjeli su sretno do kraja života“ nego…
Dođe rat, pokupe svoje dijete i krave iz štale. Jednu kravu vuku sa sobom cijelog progonstva, mijenjaju adrese i samo traže ona mjesta gdje ima štala kako bi tu jednu nakon duge četiri godine vratili u svoju štalu. U tome su i uspjeli. Slijede godine ponovnog rada na OPG-u, na poslu, neimaštine, borbe za izgradnjom i vraćanjem svega u nekakvu normalu sa svoje troje djece. Vraćaju život u normalu, rade teško, ali su sretni što su ponovno uspjeli i što uz sve nedaće žive sretno. I ponovno ne dolazi dio „živjeli su sretno do kraja života“ …
Dolazi 29.12.2020., 12:19h, strašan potres u epicentru selo Strašnik, a otac i majka sa svoje dvoje velike djece s kojima žive ostaju bez svega što su godinama gradili i stvarali. Ali sa životom koji im je sam Bog sačuvao. Zahvalni za život. Zahvalni za sve ljude koji su im pomogli, kreću u borbu sa mišlju kako će i država biti na strani poštenja i mukotrpnog rada.
Dolazi predaja zahtjeva za rušenje i gradnju obiteljske kuće, dolazi pisanje požurnica, dolazi dan rušenja kuće… Otac obilazi oko nje , oko tog bagera i kao da šapće, budi nježan prema njoj….
Ostaju garaže, ulažu se novci u njihovo učvršćivanje, obnovu tih garaža. U jednoj rade kuhinjicu kako bi majka i dalje radila najbolji sir, vrhnje te kako bi i dalje uspjeli proizvoditi i živjeti od svojih ruku kao i cijelog života. Od rušenja prolazi godina dana odlaženja u ured na Radićevom trgu, dobro poznat svim Petrinjcima, dostave papirologije, pisanje požurnica, pisanje različitih mailova i molitve da se nešto pomakne.
Dolazi travanj 2022. godine kada troje ljudi iz ministarstva graditeljstva dolazi na uviđaj. Nakon 10 minuta dolaze do zaključka, budući da su kuća i pomoćni objekt (te obnovljene garaže) bile povezane da je najbolje da se one isto sruše. Bez velikog srama i razmišljanja postavljaju pitanje mom ocu bi li ih on dao srušiti. Garaže u kojima je nekako složio svoj život, u toj kuhinjici u kojoj je i ove godine unio Božić i okitio bor, gdje se sastanu sa svojom djecom i unučicama. Ruše sve u njegovim očima, ruše vjeru u pravdu i u državu koja je „demokratska“.
Naravno da ne pristaje, oni obećavaju da će sve razmotriti i naći rješenje. Rješenje dolazi kao zaključak u svibnju 2022. godine gdje se loptica sa ministarstva graditeljstva prebacuje na središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje. Traže od njih da nađu građevinskog inženjera koji će procijeniti i dati nalaz za te garaže.
U kolovozu 2022. dolaze inženjeri iz Vinkovca koji se čude zašto su poslani jer im ništa nije jasno, slikaju stanje, odlaze sa obećanjem da će poslati odgovor SDUOSZ. Dolazi listopad 2022., odlazak u ured, u ministarstvo graditeljstva, a tamo nas upućuju na SDUOSZ preko puta jer oni od njih nisu dobili odgovor i ne mogu ništa. Na pitanje, kako oni za postupak za koji čekaju odgovor više od 5 mjeseci od SDUOSZ ne poduzmu nešto, odgovor je: JA SAM VAM POLITOLOG, A NE INŽENJER, ODITE KOD NJIH.
Odlazim sa jednog kraja prostorije na drugi, pišemo požurnicu 1.,2.,3…, osobno zovemo, molimo, dobivamo obećanja, kršenja obećanja, 2.,3.,4., n-ti put. Dolaze ponovno. Ponovno slikaju, obećavaju napraviti i poslati nalaze, opet ništa. Opet SDUOSZ, opet požurnice, opet suze, opet bespomoćnost i rušenje male nade u očima tih dvoje ljudi.
A ona kravica, da nju ne zaboravim. Vratila se nakon rata u svoju štalu, dala je ona puno kravica, napunila štalu, ista je stradala u potresu i sada stoji povezana gurtnama. Napravljen je projekt za obnovu, projekt koji smo platili preko 30.000,00 kuna koji je uredno sa ostalom papirologijom predan na mjeru 5.2.1 Ministarstva poljoprivrede u ožujku 2022. Traženo je pojašnjenje koje je i dostavljeno rujnu i od tada odgovora nema. Tu sve stoji. Oni i dalje rade i ne odustaju, biste li vi odustali?!
Ali ova priča ima sretan, ne kraj, ali ti ljudi u svemu tome su postali baka i djed, teta i ujo, i to dva puta. I tu je jedino Bog mislio na njih i na tu borbu koja će trajati i dao im snagu kroz njih dvije da budu opet sa osmjehom na licu i snagom da sve izdrže.
One su danas pokušale kroz miran prosvjed pomoći svojoj baki, didi, teti i uji. Pokušale su i prošle godine, jedna u kolicima, druga u trbuhu, ali ostaje pitanje hoće li i za deset godina biti tu na tom tlu, koje vole možda i previše. Ali bajka je bajka, a realnost okrutna.
