Vukovarska sjećanja Damira Plavšića

DRUŠTVENE TEME

Dragi i poštovani prijatelji BOG POSTOJI a Anđeli nas njegovi čuvaju. Ovo je istinita priča o tome kako je naš BOG svemoguć.

09.11.1991. je dan kada je presječena komunikacije Vukovar – Borovo i trenutak u kojem se i Mitnica i Sajmište i Borovo nalaze u potpunom okruženju.

Naglašavam da sam ja običan, mali i ponizan čovjek koji je bio običan Branitelj Vukovara a ovo pišem u spomen istinskim Herojima koje sam imao čast poznavati.

Na današnji dan 09. 11. 1991. godine ostao sam ŽIV i neozlijeđen iako to ni teoretski nije bilo moguće… Tijekom neprijateljskog napada uskočio sam kroz prozor među srpske vojnike koji su čučali ispod prozora i ostao sam ŽIV, malo kasnije pucao sam iz caffe bara “London“ a u prostoriju iz koje sam pucao uletio je tenkovski projektil i eksplodirao u zidu dva metra pored mene i ostao sam ŽIV, kasnije sam sa brisanog prostora na Priljevačkoj cesti pod kišom rafala izvukao teško ranjenog suborca i ostao sam ŽIV.

    1. godine iz pravca Lušca u ranim jutarnjim satima krenuo je siloviti tenkovsko pješački napad koji je vodio Arkan sa nekoliko stotina pripadnika njegove paravojne postrojbe “Arkanovci“ a u napadu su sudjelovali i ostalim srpski dobrovoljci, četnici i pripadnici JNA. Našu liniju duž ceste Priljevo branilo je samo 18 branitelja a napadalo nas je oko 400 neprijateljskih vojnika sa kolonom tenkova i oklopnih transportera. Nekoliko sati smo zapovjednik Lada Tihomir i moja malenkost zadržavali ovu neprijateljsku silu a povukli smo se tek kada su tenkovskim projektilima gotovo potpuno uništili i zapalili caffe bar “London“.

Ovo pišem kako bih istaknuo Herojstvo svoga zapovjednika na položaju Tihomira Lade koji je samo taj dan uništio jedan tenk i jedan oklopni transporter te pokazao iznimnu Hrabrost i Junaštvo u borbama a za to nikada nije dobio niti odlikovanje. Ovo pišem i u sjećanje na Herojstvo petoro suboraca sa mog položaja: Zoran Biško koji mi je tada vjerojatno spasio život (poginuo toga dana), Barbarić Branko (preživio je i teško ranjen uspio se izvući u Vukovarsku bolnicu a ubijen je na Ovčari), njegov brat Ivan Barbarić imao je samo 17. godina (poginuo je toga dana), Karlo Vidaković (poginuo je toga dana) i Boška Ljubasa “Mačka“ (poginuo je toga dana) a ispred Caffe bara “London“ poginuo je mladić star maksimalno dvadeset godina i još jedan čovjek a dvojica suboraca su pobjegla.

Ovo je izvadak iz moje knjige “Bitka za Vukovar, ne plači moj dobri Anđele“ autora Damira Plavšića.

“Iskačem kroz prozor i uskačem među neprijateljske vojnike koji čuče na stazi ispod prozora, odguruju me od sebe, nervozni su…
U šoku sam…Ustao sam i odmičem se. Vrlo, vrlo polako.
Ispred mene čuči desetak Srpskih vojnika.
Na čelu kolone čuče četvorica koji su stariji i šaroliko su obučeni,
dok su ostali nešto mlađi i imaju iste odore a na glavi kacige.
U rukama drže strojnice usmjerene prema meni.
Prvi u koloni oko glave ima crnu maramu i maskirno odijelo.
Ošinuo me mrkim i oštrim pogledom, pita me: “Jesi li ti naš?“
Polako se odmičem i podižem strojnicu, odgovaram: “Jesam, ja sam vaš…“
“Gde su ti trake?“ Psuje i ljuti se što ne nosim znak prepoznavanja,
crvenu traku zavezanu za epoletu na lijevom ramenu.
Maše mi rukom da čučnem i okreće glavu u smjeru Vukovara,
ja se nastavljam odmicati od njih i ostajem stajati.
Tek mi je sada postalo jasno da izgledamo slično, osim crvene trake.
Jučer nam je stiglo nekoliko maskirnih mrežica za kacige
koje su bile ratni plijen od neprijateljskih vojnika.
Jednu sam stavio na svoju kacigu zbog kamuflaže
jer me cijeli dan gađao snajper za vrijeme kopanja rova.
Na sebi imam očev maslinasto zeleni kaput
kojeg je zadužio u Vukovarskom poljoprivrednom kombinatu.
Nakon odgovora da sam njihov, okreću glave prema Vukovaru,
ja se i dalje polako odmičem te uspravljam strojnicu.
Kada je Zoran Biško kroz prozor vidio da sam uskočio među neprijatelje izašao je u dvorište i došao do kapije, a onda je, u jednom trenutku usmjerio svoju strojnicu prema njima i započela je pucnjava.
Svi pucamo istovremeno i sve je gotovo za nekoliko sekundi,
svi su mrtvi osim Zorana i mene, ja sam u šoku…
Moram odmah javiti Zapovjedniku da smo napadnuti.
Trčim uz ruševine kuća prema raskršću Lužac – Priljevo.
Upravo sam preživio blisku borbu s neprijateljima,
idem javiti Zapovjedniku da je naša linija probijena.
Oko mene fijuču meci i geleri eksplodiranih ručnih bombi,
zaglušujuće bruje tenkovi i detonacije ispaljenih projektila.
Istrčavam na brisani prostor raskršća putova,
u dubokom kanalu uz cestu čuči mladi neprijateljski vojnik.
Skupio se u svom strahu, smrznuo i zablokirao,
gleda me svojim mladim, jedva punoljetnim očima…
Nisam ga ubio, još je dijete, nastavljam trčati.
Podižem pogled, a ispred mene na stotinjak metara
stoje tenkovi, transporteri i neprijateljsko pješaštvo.
Široku cestu preskačem u nekoliko koraka,
podižem pogled naprijed i vidim dvojicu naših,
drže se rukama za glavu i gledaju me kako pretrčavam.
“Plavi, ti si lud… skoro smo te ubili…
Zar ne vidiš da su Srbi krenuli u masovni napad?“
“Da, vidim, probili su moj položaj, gdje je Zapovjednik?“
“Uđi u kuću, eno ga u dvorištu gađa tenkove.“
Mladić koji me pozvao u kuću stajao je na ulaznim vratima,
kada sam ušao provirio je u smjeru iz kojega sam dotrčao,
a onda, u čitavoj simfoniji fijukanja metaka i mnoštva eksplozija,
na okret me je ponukao tup udarac iza mojih leđa.
Mladić je ležao preko kućnog praga.
Noge su mu ostale u kući i tresu se,
prednji dio tijela ležao je na stazi.
Hitro ga uvlačim u kuću tražeći ranu.
Tek kada sam uvukao cijelo tijelo,
vidim rupicu na kacigi u predjelu sredine čela.
Direktni snajperski pogodak u glavu.
Naš čovjek koji je ležao uz stazu zaklonjen rovom
ulijeće u kuću, a u istom trenutku dotrči i Zapovjednik.
U ruci drži ručni bacač i unezvijereno traži raketu i punjenje.
“Što je bilo?“ Pitao je u žurbi, ne primijetivši mladića na podu.
U šoku sam jer je pola metra od mene poginuo mladić.
“Probili su nam liniju, daj mi nekoliko ljudi da izvršimo protunapad
i ponovo uspostavimo obranu, moji su ljudi još uvijek tamo.“
“Ti si stvarno lud!“- rekao je naš suborac.
“Iz smjera odakle si dotrčao ubijen je mladić.
Srbi su zauzeli tvoj položaj i utvrdili su se,
samoubojstvo je krenuti tamo.
Pogledaj kako pretrčavaju ima ih barem stotinu.“
Proviruje iza štoka i odmahuje glavom.
“Ostaješ ovdje, izginulo mi je pola ljudi!“
Mora vikati kako bismo ga čuli zbog zujanja u ušima.
“Moramo obraniti ovaj položaj, nadiru tenkovi i pješaštvo!“
“Ali…!“ Vičem. “Moji ljudi su ostali tamo, moram se vratiti!“
“Tamo su sada Srbi, ostaješ ovdje, trebam svakog čovjeka.”
Na oči su mu krenule suze zbog ubijenog mladića,
pokazao mi je rukom da zauzmem položaj kod prozora
a on je otrčao gađati drugi tenk.“


“Zaglušujuća eksplozija trećeg projektila
probila je zadnji pregradni zid i uletjela u moju prostoriju,
letim zrakom zajedno sa stolovima, žbukom, prašinom i vatrom.
Živ sam!!! Pogledom po tijelu tražim rane, sve je na mjestu,
izvlačim se ispod nekakvih daski i teturajući odlazim do prozora,
nastavljam pucati u smjeru neprijateljskih vojnika.
Prostorija je u plamenu, ja sam potpuno oglušio, pucam…
Za rame me povlači ruka. Zapovjednika mi pokazuje da krenemo.
“Ne, rekao si da ovaj položaj ne smije pasti!“
Vičem, a uopće ne čujem svoje riječi,
prostorija je u plamenu, a ja se okrećem i nastavljam pucati.
Ponovo me vuče za ruku i drma.
“Moramo se povući“, viče, “Kuća gori, na podu su projektili,
sve će odletjeti u zrak zajedno s nama!“
Pogledam na pod. Ispred šanka leži desetak projektila.
Povlači me za ruku i izvlači iz krša i žbuke,
uzimamo po nekoliko projektila i istrčavamo napolje.
Zapovjednik i ja ostali smo zadnji na ovom položaju,
sve je u plamenu, tenkovi su kraj kuće, pješaštvo u dvorištu.
Kako istrčavamo iz kuće, tako po nama počinju pucati
iz svih raspoloživih oružja, meci pršte na sve strane
a mi se saginjemo i nastavljamo trčati.“…

  •  
  •  
  •  
  •  

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *