Vukovar 4

DRUŠTVENE TEME

Željko Vuković

Slušao sam stariju ženu kako na TV govori o svojoj kćerki koja je nakon pada Borova Naselja odvedena s brojnim zarobljenim civilima u Borovo Selo…Još uvijek nije pronašla njeno tijelo.
Vjerojatno ga nikada neće niti pronaći, jer joj je sudbina identična kao i mnogim zarobljenim vojnicima i civilima iz Borova Naselja, odnosno kombinata Borovo.
Njih su Srbi/četnici iz Borova Sela, nakon predaje branitelja, odveli u Borovo Selo i smjestili u tamošnju školu.
Oni su bili njihov plijen i “nagrada” za osvajanje Vukovara, odnosno Borova Naselja…Isto kao što je 60-ak najtežih ranjenika iz vukovarske bolnice bila “nagrada” za Negoslavčane (koji su kasnije tako nepokretni zatučeni lopatama i mačetom i koje još nismo pronašli, iako se odavno zna da su kod Negoslavaca i zakopani)…
Nakon što su jedno vrijeme bili zatočeni u školi, jedne večeri su dio muškaraca i žena iz kombinata Borovo odvezli na obalu Dunava…
Ondje su muškarce odvojili od žena, nakon čega su muškarce skelom odvozili na sredinu Dunava i ondje klali, a potom bacali u rijeku…
Potom je jedan Srbin (ime i prezime sam zaboravio) krenuo ubijati odvojene žene…ubijao ih je udarcima čekića u glavu i to njih 33 ili 35 žena, ne sjećam se dobro…Kasnije je dobio i nadimak “Čekić”. Potom su i njih pobacali u Dunav…
Dok su muškarci čekali na red da ih natovare na skelu, mnogi su zapomagali…mom “informatoru” (Srbin iz Borova Sela) je bilo čudno kakao nitko od njih ne bježi, iako gotovo da nitko nije pazio na njih…
Ono što se meni usjeklo u pamćenje, kada mi je “informator” prepričavao ovaj događaj, su riječi jednog starijeg čovjeka koji je, prije nego su ga odvezli na sredinu Dunava, rekao “Sine moj, više te nikada neću vidjeti…”. Nije mi poznato je li i sin bio pored njega.
Kada sam čuo ovu priču, moj sin je imao 2 ili 3 godine…Jednostavno sam bio u šoku i danima me ta scena proganjala…I danas, kada god zagrlim djecu, ona se otimaju, što je i normalno jer su manje-više već odrasla…a samo da znaju koliko mi to znači…
O ovom događaju detalje znaju svi Borovoselci koji su poslije rata ostali u selu, ali oni o tome naravno šute.
No, tragičnije od toga je što su ove moje informacije imali svi koji su ih trebali imati. Zašto ih do danas nisu iskoristili nije mi poznato, samo pretpostavljam…
Nakon rata, “Čekića” su njegovi sumještani viđali kako sjedi sam na obali Dunava…Jednog dana je počinio samoubojstvo, pucnjem iz pištolja u glavu.
Mjesecima poslije ovog događaja, kada bi vodostaj Dunava opao, nizvodno su se mogla vidjeti polu raspadnuta trupla, zapletena u korijenje stabala na obali.
Eto tako je skončao dio zarobljenih civila iz Kombinata Borovo…Njih na žalost nikada nećemo pronaći…
Počivali u miru Božjem.

  •  
  •  
  •  
  •  

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *