Gordan Malić
14 h ·
Kako
se radi tabloid? Uzmeš muhu i pušeš joj u guzicu, dok je ne napušeš u
slona. Tako je rađanje novinskog žutila opisao naš veliki urednik,
prevodilac i pisac, Marko Grčić.
A kako postaješ tema u srpskim
Novostima? Tako što ti duvaju neko vrijeme, dok te ne pretvore u ustašu.
Eto, uglavnom u te svrhe služi ovaj nečitljivi bivši „Feral“, danas
list srpske manjine u Hrvatskoj gdje pišu i Hrvati koji se bolje
osjećaju kao Jugoslaveni. Taj kulturni epifenomen, Srbima jednako
nevažan kao i Hrvatima, ima mizernu tiražu i politički utjecaj koji
daleko nadmašuje onaj javni, ali to je druga priča…
Financira se
iz proračuna, kao i HRT-ov serijal o prvom hrvatskom predsjedniku Franji
Tuđmanu. Nemam ništa protiv toga da postoje neprofitni mediji. Zalažem
se, doduše, kad ih već plaćamo, da nešto i sami prikupe od prodaje,
tiraža, donacija, sponzorstava, kako se to već u svijetu radi. Ukratko,
da nečim i vrate osim floskulama o slobodi govora i o ljudskim pravima s
kojima su se srodili kao buha s psom. Ali, oni se oko toga ne trude.
Davati im lovu isto je što i bacati je u bunar ili pokloniti štedljivoj
upravi Uljanika. Ok, u pitanju su viši, manjinski interesi i nije moje
da propitujem šta rade s lovom koju dobivaju.
Ipak nije mi svejedno
kada takvi tipovi projekt o prvom hrvatskom predsjedniku, u koji sam
utrošio više godina rada i kojeg je u prvoj epizodi pogledalo više od
270 tisuća ljudi, nazivaju „državno sponzoriranom pizdarijom“! Doslovno
tako. Da stvar bude jasnija, Viktor Ivančić, nadrljao je svoje mišljenje
o serijalu i prije nego je krenulo emitiranje, pretpostavljajući,
valjda, da je svaki rad na Tuđmanu osim „napuhivanja“ u ustašu,
pizdarija koju država ne bi trebala sponzorirati.
Radio sam s
Viktorom u redakciji Ferala. Kao i uvijek, obilazio sam najgore budžake u
ratnim zonama u potrazi za kriminalom, zločinima i zločincima, a na
honorare čekao mjesecima. Neću razvlačiti žvaku o tome šta je sve bilo,
tko je sve prijetio, s kim i čim sam imao posla na terenu, dok se on u
redakciji igrao Proudohna, pobirao sve’cke nagrade i kućio se Sorosevom
lovom. Dvadeset godina od tad ništa se nije promijenilo. S jednog
budžeta, američkog, spao je na nešto manji srpsko-hrvatski. I to tako
traje.
Zadržao je manjinski i lenjinistički kurs, a standardnim
neprijateljima demokracije i manjina, nacionalistima, konzervativcima i
Crkvi, pridružio zloglasni „krupni kapital“, od kojeg se u Sorosevo
doba, doduše, moglo lijepo i moralno živjeti jer je imao plemenitu
svrhu. Trošio se na njih.
Neko vrijeme izdržali su i pod
Sanaderovim prijateljem Ninoslavom Pavićem. U izdavačku kuću EPH upali
su u jeku korupcijskih afera koje se Pavić trudio zataškati, a mene
zatekli na izlazu (oni unutra, a ja van). Naposlijetku su njihove velike
plaće, pa neizdržive Pavićeve i Sanaderove afere (koje sam opet
otkrivao ja) postale prevelik teret za njihov imidž anarhista i
heretika. Moralo se dalje, s dva tekstuljka protiv Sanadera kao dokaz da
se Ivančić ipak nije prodao. S parabudžeta ravno na pravi budžet.
Pokojni Kuljiš genijalno je primjetio kako bi porezni obveznici
jeftinije prošli da se, umjesto svih tih nepotrebnih izdataka, Ivančića
uvede kao fiksni rashod svake vlade pod stavku „Održavanje baštine i
slobode govora“. Jedna doživotna plaća i bok! Demokracijo mirno spavaj.
Da s Ivančićem ulazim u rasprave o novinarskim temama koje on,
kao, meni otvara, smiješno je. Osim što ne zna, on uvijek konfabulira i
ko fol satirički impostira. Pa nisi siguran šali li se ili misli
ozbiljno, ili je samo beznadan slučaj. Eto, nigdje nisam rekao da je
pljačkaška privatizacija izmišljeni mit, i da me to nervira. U intervjuu
koji navodi, rekao sam upravo suprotno, da kriminalna privatizacija
nije nikakav lažni mit, i onda u kratkim crtama objasnio šta se
događalo, o čemu sve Ivančić pojma nema jer sjedi na letećem ćilimu i
kontemplira ponad kulturalne Jugoslavije: „Ah, sve je gore i gore!
Ustaše samo što nisu preuzele sve. Evo, mi smo zadnji bastion, a tu se
moramo cjenjkati oko budžeta…“
I nije Tuđman nikog istjerao iz
svoje kuće u Nazorovoj, bolan. Zadnji stanar prije Tuđmanovih bio je
mons. Svetozar Rittig, a njega je deložirao Svevišnji. Ali kakve to
veze ima? Što bi to trebalo dokazati? Zadnji koji može nešto nagađati o
nekretninama je V. Ivančić…
Kao i svim fušerima u našem poslu
njemu je sve jasno na prvi pogled. Nema potrebe da se trudi. Novinarstvo
mu je na umjetnom disanju već 20 godina. Šara neke parole po
vjetrenjačama, a one mu ne uzvraćaju jer nema zlog Tuđmana kojeg je u
njegovoj diktaturi uspio pobijediti na njegovom sudu. I na njemu
okrenuti pinku. Živi od stare slave i vječnih tema s lijeve margine. Već
cijelo desetljeće izigrava anarhista na budžetu.
Jest, skoro su
ga mobilizirali pod Tuđmanom u vrijeme kad sam se ja vraćao s ratišta
kao dragovoljac, i od toga je napravio Grand Operu za inozemne mreže.
Uglavnom, volio bih da me više, barem on, ne spominje u kontekstu
državnog novca, ali šta je tu je. Kako bi Kuljiš rekao – nezaobilazna
stavka.
Ivančiću se u prozivkama pridružio i povjesničar Dragan
Markovina, mostarski Zurrof, koji za sebe kaže da je Jugoslaven i da ga
Hrvatska ne zanima, ali ga brinu neke pojave. Naprimjer, serijal o prvom
hrvatskom predsjedniku. Markovina piše za Novosti i za portal Telegram
posrnulog Kutlinog ortaka Ninoslava Pavića. Kako prigodno.
Kao i
Ivančić i on konfabulira, dotjeruje moje izjave i laže. Smatra da sam
pretjerao u tvrdnjama kako je Tuđman bio veliki državnik. Ali ja to
nigdje nisam rekao. Da je državnik to je valjda nesumnjivo i dopušteno
reći. Serijal nisam radio intervjuirajući ulizice i tuđmanovce, kako
tvrdi Markovina. Ni Robin Harris, ni Ivo Banac, ni Darko Hudelist nisu
tuđmanovci. Nije to ni američki veleposlanik Montgomery koji je Tuđmana
rušio krajem 90-ih. Ni Banac ni Hudelist u serijalu ne veličaju Tuđmana,
nego govore o njemu jer su relevantni. Prvi je njegov veliki oponent,
naročito u vanjskoj politici, a Hudelist je Tuđmanov biograf. U idućim
nastavcima govore i prvi Račanovi suradnici, Josip Leko i Radimir Čačić,
pa Stipe Mesić, Stjepan Kljujić i Bakir Izetbegović. Govore, ali nisu
pain in the ass.
Ili je pravi kritičar i neovisni istraživač samo
onaj tko ponavlja da je Tuđman lopov, zločinac i diktator, a Hrvatska da
je nastala u zločinu? Je li za to trebalo studirati povijest?
Meni
je nevjerovatno da me socrealistom naziva mlatimudan iz Radničke
fronte, koji Tuđmana smatra zločincem, a Tita ne. Broza koji je svoje
konkurente fizički uklanjao tako da im se ne zna za grob, razdvajao im
obitelji i selio ih po kazamatima, uspoređuje s Tuđmanom koji je nakon
pokušaja prevrata svom najvećem oponentu, Stjepanu Mesiću, ponudio
veleposlaničku funkciju:“Oćeš Berlin, oćeš Pariz?“
U sred rata.
Po Markovini ja sam nehotično razotkrio pravo lice Tuđmanova režima
objavljujući prizore s prosvjeda za Radio 101. On tvrdi da je taj
prosvjed iz 1996. g. bio krunski dokaz općeg neraspoloženja i svojevrsni
hrvatski ustanak protiv režima. A što ćemo onda s Tuđmanovom izbornom
pobjedom koja je 1997. uslijedila u prvom krugu, s 61 posto osvojenih
glasova? Gdje je u međuvremenu nestalo to neraspoloženje masa?
Koji je to narod birao Tuđmana?
Da bi išta razumio kao povjesničar, Markovina se prvo mora okaniti
angažmana i foliranja po opskurnim crvenim katedrama gdje dečki slave
metode iz Komunističkog manifesta, a cure, tek omirisale karanfil zla,
veličaju nacionalizaciju. Tuđman je to učinio na vrijeme, i nešto je
stigao popraviti…
Ivančić i Markovina mogu biti anarhisti i
Jugoslaveni gdje god žele i koliko god im treba. Živjeli u blaženom
sveznanju! Mogu se praviti važni i ugroženi na svim stranama. Hrvatska
neka im bude druga, peta ili stota domovina. A neka od nje uzimaju kao
da im je prva. Bujrum im.
Ali nije u redu da se žale na državu kad
ja, kojemu je Hrvatska jedina domovina, za nju nešto radim po svom,
makar to bio i serijal o predsjedniku koji je tu državu obranio i
sačuvao.
