Vratimo se sebi

DRUŠTVENE TEME

Ilija Vincetić

Iza nas su Svi Sveti i Dušni Dan

Kada smo zadnji put bili kod majke?
Kada smo zadnji put razgovarali s Majkom?
O čemu?
O svemu.
Za početak, o životu.
Životu koji nam je majka darovala, a mi s njim učinismo to što učinismo.
Odgovori su jednostavni.
Majka o životu zna više od nas.
Ma što mi mislili o tome!

Kad smo zadnji put pitali oca što o nekoj pojavi misli?
On o tome pojma nema!
Jeste li sigurni?

Danas razmišljam o čovjeku!

„Ljepše je postati čovjek nego kralj“ – ?!!

“A posse ad esse non valet consequentia”
To što „možemo“ ne mora značiti „da jesmo“, a ako „jesmo“ nije bilo dovoljno to što „smo mogli“.

Da, po rođenju postadosmo ljudsko biće, nositelj istočnog grijeha, ali i Božjeg lika, po Njegovom glasu – “otisku” – u sebi.

I kao takvi imamo potencijala postati “čovjek”, sa svrhom, ciljem i misijom ovozemaljskog života.

“Čovjek” je i besmrtna duša i ovozemaljsko u tijelo u jedinstvu i neodvojivosti na ovom svijetu.
Duša pripada Stvoritelju, ne pripada “nama” (svjesnoj razini uma na kojoj se “ostvarujemo”) u njoj je “zapisan” Božji naum “o” i “sa” nama.
Slušanjem Božjeg glasa u sebi, odupiranjem kušnjama snagom svjesnoga uma, postojane vjere u živoga Boga i nauk majke Crkve, podređivanjem potreba ovozemaljskog tijela besmrtnoj duši nastanjenoj u njemu, put je kako postati Čovjekom.

Značajna je razlika između “moći” i postati.
“Biti”.
Nitko nije postao “čovjek” (u smislu jedinstva smrtnoga tijela i besmrtne duše), činjenicom rođenja, osim Bezgrešnoga.

Od te zablude nas dijeli smisleni institut istočnoga grijeha, a liječe sakramenti koje je ustanovila majka Crkva da nam pomogne “postati” Čovjekom.

Bog nas stvori na svoju „sliku i priliku”.
Ne po liku i tijelu, nego po svom „otisku u nama“.
Sjetimo se da je tijela i likova, koliko i ljudi na ovoj zemlji, a Bog je jedan.
Ipak, vjera nas uči da nas je Bog stvorio „na svoju sliku i priliku“!
Ako razumijemo da “sakramenti nisu radi Crkve, nego radi nas”, ako slijedimo nauk majke Crkve, ako Sveto Krštenje shvatimo kao dar potiranja istočnoga grijeha i uvođenja (inicijaciju) u zajednicu sljedbenika živoga Krista, ako Svetu Pričest shvatimo kao nastanjenje živoga Krista u sebi, ako razumijemo da mu moramo, sakramentom Svete Ispovjedi, prirediti skroman, ali dostojan i (nadasve) čist stan, ako nakon tog PRVOG “BLISKOG” susreta nastavimo (u dostojnom stanu) redovito primati Krista, u sred slavljenja Svete Mise, ako Svetu Potvrdu shvatimo kao SVJESNO, (nakon duhovne i razumske priprave) na slobodnoj volji utemeljen Savez sa Uskrslim, ako sakrament Ženidbe shvatimo kao sjedinjenje za cijeli život (u zajedništvu, uzajamnoj vjernosti, odanosti u cilju jedinstva s drugom osobom) u vezi u kojoj Stvoritelj dopusti “ponavljanje stvaranja života”, u kojoj muškarac i žena nadopunjuju jedno drugoga i odgajaju djecu u skladu s obvezom preuzetom na Svetom Krštenju, ako se sakrament Svetoga Reda shvati kao savez sa Svetom Crkvom u misiji vjerodostojnog svjedočenja njenih zakona i žive vjere, ako se sakrament Bolesničkog pomazanja shvati kao zadnja prigoda za svjesni povratak na jedini put vječnoga spasenja, pomirenje sa svima, oprost i pokajanje, kao priprava za izlazak pred lice Gospodina, onda je to put, (i nauk) kako postati čovjekom.

Težak je to i trnovit put.

Na njemu je puno kušnji i teško je (grješnome tijelu i povodljivom umu) oduprijeti im se, lako se zaluta.
A mnogi od nas zakutaju.
Neki se i izgubimo.

Zbog toga je majka Crkva, (slijedeći nauk Uskrsloga), postavila vidljive putokaze na tom putu.

Crkva nije ovlaštena obvezivati, niti “pisati i naplaćivati kazne” za odstupanje od “pravog puta”.

To je prepušteno “nama” (svjesnoj razini uma sa početka ovog komentara), i svatko po svojoj volji može putovati kamo želi.

Otkupitelj nam ostavi milost pokajanja, čak i “u smrtnom času” i mogućnost povratka na Njegov put.

No, kako će se zabludjela duša vratiti na taj put, ako neki među nama sustavno izokreću ili uklanjaju putokaze?

Svakome je (po Njegovoj volji) dopušteno odabrati put na kojemu će se od, (osobe rođene s “teretom” istočnoga grijeha, ali i Božjim “otiskom” u sebi), ostvariti kao ČOVJEK sa svrhom i misijom, no jednako tako, svatko ima pravo (u svakom času ovozemaljskog života) vratiti se na PUT, obilježen po Spasitelju.

Zato, “svatko po svojoj svijesti i savjesti“, ali ne dirati putokaze!!
Oni su tamo gdje jesu.
Oduvijek i neka tamo ostanu zauvijek!

Tada, ako je putokaz svima vidljiv, svatko, (ako poželi) može do cilja.

Sa svih strana.

I svatko svojim putom!!

Ne uzimajmo sebi za pravo uzviknuti:-„Mene slijedite“!

Slijedite putokaze koje je ostavio Otkupitelj!

Tako ja razumijem ono “postati čovjek”.

Teško mi je suditi o cjelini izreke, kralj nisam bio niti želim biti, tek, mučim se pronaći “pravi put,” i, vjerujte, možda ga ne znam opisati, ali svaki put ga prepoznam kada se nađem na njemu i lijepo mi je.

Nakon dva dana molitve i razmišljanja o životu vječnom, o svetosti mnoštva koji u ovozemaljskom životu ostaviše trag, o našim najmilijima kojih više nema među nama, danas u svetu Nedjelju, vratimo sebi.

Svojim životima.

Bog vas blagoslovio

  • 33
  •  
  •  
  •  
    33
    Shares

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *