Teško je biti oholiji od Ive Sanadera ali uspjelo je Andreju Plenkoviću

DRUŠTVENE TEME

ANEMIČNA BITANGA NARCISOIDNO KUHA OD TAŠTINE

Plenković mora pod hitno na “hlađenje”, prokuhao je od silne taštine…

Netko bi napokon trebao “ohladiti” premijera Andreja Plenkovića. Prokuhao je od silne taštine. Taj je oholi čovjek toliko fasciniran samim sobom da je najbolje prepustiti ga užicima u vlastitom liku pred ogledalom, u kućnom ambijentu. Degutantno je to gledati javno. Pogotovo u Saboru. Zastupničke teze formulirane kroz pitanja koja su mu postavljali u parlamentu, nazvao je čemerom i jadom, Most “kavanskom demokracijom”, traćerajskom, birtijanskom strankom, SDP-ovog Sinišu Hajdaša Dončića “notornim prijaviteljem” Povjerenstvu za spriječavanje sukoba interesa, insinuirajući da je prijavio njega i HDZ-ovu kliku zbog nikad sasvim razjašnjenog puta u Finsku, ali to nije učinio kad je u pitanju albansko putovanje šefa države … Treba li još?

Doktor znanosti i ponavljači

Andrej Plenković je rijetko viđeni autokrat s usiljenom demokratskom pozom, opijen vlastitim likom i djelom do te mjere da i ubod komarca doživljava bezmalo kao “politički atentat”. Nitko ne može ni riječ kritike na njegov račun uputiti, a da trenutno od njega ne popije “jezikovu juhu”. Osion i tašt preko svih granica razuma, taj napuhani prgavac čak i u Saboru, gdje bi trebao stoječki odgovarati ma što god ga zastupnici pitali, jer je to njegova obaveza, a ne njegova dobra volja, i jer je dužan imati poštovanja prema najvišem zakonodavnom tijelu u državi, ma koliko u njemu sjedili kojekakvi tipovi nedostojni toga statusa, tradicionalno ponajviše iz redova njegove stranke, drži se kao doktor znanosti među ponavljačima čiji je kvocijent inteligencije na razini sobne temperature.

Nije ovo prvi put da predsjendik Vlade tako komunicira sa svojim političkim oponentima, pa čak i novinarima. Naprotiv, to je njegov standard, njegov stil javnog komuniciranja koji se zasniva na ponižavanju drugih kako bi sam bio veći, važniji, doslovce neprikosnoven i neusporediv.

Poseban animozitet, još od koalicijskog razlaza, iskazuje prema članovima i zastupnicima Mosta. Tako će ostati zabilježeno da je, primjerice, Mostovog zastupnika Mira Bulja javno, sa saborske govornice nazvao “panjem”, insinuirajući njegovu tupost, neznanje, nedostatak obrazovanja. Takvo ponašanje šefa vlade usred parlamenta nedopustivo je, nepristojno, izvan elementarnog političkog bon-tona.
Sjetimo se samo fizičkog nasrtaja na Nikolu Grmoju gdje je naredio vlastitom osiguranju da ga sravnaju s zemljom agresivno se probijajući kroz zastupnike sabora na prozive Grmoje da je lažnom anemijom izbjegao rat 91. i da mu je mamica sredila medicinske papire.

“A što ćemo sad?”

Plenković jednako s omalovažavanjem razgovara i s novinarima. Čak bi se moglo reći posebno s novinarkama kojima je ne jednom znao na njihova pitanja odgovoriti sa svojom besramno šovinističkom poštapalicom “vi ste meni baš simpatični, fascinantni ste”. Što bi u prijevodu značilo, pitate gluposti, ali okej, simpatični ste mi, bez obzira što ste nedovoljno inteligentni. A da je tomu tako, redovito bi tu nedoličnu komunikaciju zaokruživao, nakon svog odgovora koji ne trpi propitkivanje, pitalicom : I što ćemo sad?! Kao ono, uhvatio sam vas u neznanju, i što ćete sad, sad više nemate teksta, a kamoli potpitanja…

Trenutno trenira autoritet na ministru zdravstva Viliju Berošu. Neugodno je i gledati kako ga ponižava, troši i tretira kao svoj otirač. Nema taj poštovanja ni prema kome kod kuće. Vani, u Briselu to je druga priča. Tamo nije više tako prepotentan i bahat, ni približno siguran i drzak kao na domaćem terenu jer zna da bi vrlo lagano dobio nogom u bahatu guzicu.

Te bahatosti doista je previše. Plenković je rijetko arogantan čovjek kojemu je jako važno da su njegovi stranački kolege, ministri, zastupnici, članovi stranačkih tijela, pred njim u stavu mirno. Na njima nije da misle, kamoli da govore, oni imaju biti tek apologete svoga vođe, klimati glavom, gledati u njega kao u Boga, pljeskati s odobravanjem na svaku njegovu riječ i obasipati ga laudama. I redom to čine, makar oni koji kao prioritet imaju politički trajati što duže. Neovisno što o šefu uitinu misle…

Recimo, “ministar za sve”, Tomislav Ćorić, na toj je strategiji dodvoravanja komunističkom vođi dobio treći resor u Vladi, od ministarstva rada i mirovinskog sustava, preko energetike i okoliša do gospodarstva. Taj, bez imalo srama, javno demonstrira takvu svrsishodljivost prema svome šefu, gotovo pseću odanost ( Plenković je, kaže, Batman i Superman u jednoj osobi ! ) da izaziva nelagodu, gađanje i šok javnosti, što po logici stvari dovodi u pitanje i njegovu relevantnost i kredibilnost kao ministra. Ne uživa nikakvo poštovanje. Logično, taj nema ni samopoštovanja. Klasični karijerist. A Plenković najviše takve voli…

Prezir prema Milanoviću

Baš zato ne podnosi Zorana Milanovića. Ne od jučer. Njihovo rivalstvo ima dugu povijest, još iz vremena kada su oba radili u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova. S tim da se aktualni šef države u međuvremenu korigirao, nažalost ne na pravi način, u odnosu na Plenkovića, kao da pod svaku cijenu želi okajati grijehe kobne sintagme o mami “vojnoj lekarki”. I što god Milanović više referira, što god se više trudi biti benevolentan i prijateljski raspoložen prema predsjedniku Vlade, to ga Plenković više prezire i omalovažava. I to javno niti ne krije. Čak niti zbog političkog bon-tona za koji misli da ga je baš on osobno izmislio.

Dakle, u svakoj zgodi Plenković šamara svog bivšeg kolegu iz MVPEI-ja, a Milanović mu spremno okreće i drugi obraz ne bi li dobio šamar i s te strane. Kad su ga nedavno novinari pitali o rukovanju i vjerodostojnosti u primjeni epidemioloških mjera Nacionalnog stožera civilne zaštite, kojima se narod već mjesecima zastrašuje, a političke elite ih bezočno ignoriraju, naprosto nije mogao odljeti izazovu. Kazao je kako se rukovao s Milanovićem jer ga više, nakon pet puta, nije mogao odbijati…

No, propustio je reći da se bez razmišljanja, kamoli odbijanja, spremno rukovao sa slovenskim kolegom Janezom Janšom i to pred novinarima, a ruku svoga predsjednika ( ili ga ne priznaje kao takvog? ) odbija kao kužnu i zaraznu…

Na svaki način Plenković pokušava degradirati Zorana Milanovića i kao čovjeka i kao predsjednika države. Kao nekog tko je svojim intelektualnim kapacitetima ipak nedorastao njemu. Šteta da Milanović nedovoljno percipira da je zadnja linija obrane HDZ-ovom besprizornom svevlašću, i ne ponaša se u skladu s tom pozicijom i odgovornošću koju objektivno ima…

“Aktivizam”

Najnovija premijerova eskapada a propos predsjednika Milanovića je da on “provodi aktivizam protiv Nacionalnog stožera”.
Bio je to njegov odgovor na Milanovićevu opasku da se Ustavni sud prepao kada je donosio odluku o ustavnosti mjera i preporuka Stožera, proglašavajući ih sve legitimnim , dakle, sukladnim Ustavu, osim zabrane rada trgovina nedjeljom.

-Što mislimo, jesu li svi ovi koji su bili protiv, neka kontra politička agenda, neki aktivizam, a da su ovi drugi bili sukladni zakonu i Ustavu, pa i suci- reagirao je protupitanjem Plenković. A da ne bi bilo zabune, što “pisac želi reći”, na pitanje novinara smatra li da je predsjednik Republike taj aktivist koji juriša na Stožer, potvrdio je, i još k tome dodao kako je “par ljudi uzburkalo priču i ovo je dio identificiranih aktivističkih skupina”.

Ne, ne radi se tu ni o kakvim službama koje su pratile, identificirale i locirale tko je s kim povezan i tko radi protiv koga, nego je on ( premijer, op.a. ) samo analitičan, i sve je jasno, rekao je nervozno Plenković, i uzgred još dobacio :

-A ovi koji kažu da u Ustavnom sudu nisu hrabri, što nisu sami išli pred Ustavni sud- cinično je replicirao Milanoviću. Aktivistu. Jer, kakav je on, zapravo, predsjednik…

Tamo gdje prestaje razum tu počinje hrvatska stvarnost.

  • 295
  •  
  •  
  •  
    295
    Shares

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *