ŠUTNJA O ZLOČINU NAD OSMERO DJECE U VITEZU, SRAMOTA JE KOJA ĆE NADŽIVJETI I POČINITELJE
Danas obilježavamo tužnu i pretužnu godišnjicu – 10. lipnja 1993. godine, od granate koju je ispalila Armija BiH, ubijeno je osmero djece u Vitezu. Za taj zločin još nitko nije odgovarao.
Najmlađa žrtva bila je devetogodišnja djevojčica Augustina Grebenar čiji je 12-godišnji brat Velimir također ubijen. Ubijeni su i brat i sestra Garić, 12-godišnji Milan i 18-godišnja Sanja. Ubijeni su 15-godišnjaci Dragan Ramljak, Dražen Čečura i Sanja Križanović, te desetogodišnji Boris Antičević. Niti jedna žrtva ne smije biti zaboravljena. 🙏
Ovim priopćenjem progovaramo protiv zaborava, progovaramo protiv prisile da ”mirno živimo” s nekažnjenim zločincima – onima koji su ubili našu djecu. Zaborav kojemu smo izloženi nije slučajan i nije posljedica protoka vremena, jer da su naša djeca iz Viteza ostala živa, danas bi oni bili odrasli ljudi koji bi imali svoju djecu.
Zato danas svi o tome šute. Govore puno, ali govore puno zato da bi o nečemu toliko važnom puno i previše šutjeli. Šute, jer žele stvoriti sliku da su samo neke žrtve važne i da su samo neki narodi imali svoje zločince. Šute da bi se Hrvatima opet nametnula kolektivna krivnja, da bi nam se oduzela nacionalna, ljudska i građanska prava. Šute o ovom zločinu da bi takve zločine mogli činiti ponovno, drugim sredstvima.
Ubojstvo djece najteže je ubojstvo jer ubija život, ubija budućnost, ubija i djecu koja se nisu imala prilike roditi. A to je put bez povratka, put za nigdje, put u ništavilo i nestajanje! Svi koji su taj najteži zločin protiv života počinili – šute. Šute svi o istoj stvari. Šute o zločinu, šute o sramoti koja će ih nadživjeti.
Pozivamo sve, cijelu javnost, sve Hrvatice i Hrvate da stanu protiv zaborava ovog strašnog zločina. Ne ponovilo se! Počivajte u miru djeco!
Daniel Spajić
Domovinskipokret 🇭🇷
TOČNO SU ZNALI ŠTO SU URADILI‼
?Očevici govore kako je samo ta, jedna jedina pala taj dan na Vitez. Par trenutaka nakon, tišinu Viteza parali su vrisci uplakanih majki. Vrisci s jedne strane i vika s druge, niti desetak metara udaljene: ”eto vam Herceg-Bosne”! Vojnici Armije BiH dobacuju. Znači znali su! Točno su znali što su uradili.
?Samo je jedna minobacačka granata pala 10. lipnja 1993. na Vitez s položaja ABiH. Ubila je osmero nevine vitežanske djece: Sanju Garić, Milana Garića, Dragana Ramljaka, Dražena Čečura, Borisa Antičevića, Sanju Križanović, Augustinu Grebenar, i Velimira Grebenara. Za vrijeme igre.
?Toga dana se nisu čule sirene za uzbunu, snajper nije pucao, neizigrana viteška djeca vidjeli su tu napokon priliku za igru i izlazak iz podruma. Neki su pod velikim hrastom bojali bojanke, neki pisali pjesme, dok su se neki igrali košarke. Bojanka ostadoše neobojene, partija basketa bez pobjednika, dječje pjesmice zamijeniše majčini krici. Sve zbog samo jedne minobacačke granate tog dana.
?Iako je utvrđeno tko je ispalio granatu, do dana današnjeg, 29 godina kasnije nitko za ovaj nezapamćeni zločin nije odgovarao. Zločin kakvog bi se i Eichmann, Berija i slični postidjeli. Bojište Središnje Bosne bilo je iznimno aktivno i krvavo 1993. godine. Starijim nije bilo lako, jer je svakodnevno prijetila opasnost od pogibije, probijanja linija ili od zarobljavanja. Djeci nije bilo ništa bolje. Djetinstvo provedeno u vlažnim podrumima, umjesto na igralištima i u školi.
?Ukupno osmero nevine djece toga dana je na tom malom igralištu izgubilo svoje živote. Roditelji, obitelji i dan-danas se oporavljaju od tog tragičnog događaja. Što je najgore, tu nije bio kraj. Isti oni koji su naručili tu jednu granatu, kao što je to često bio slučaj i prije, i poslije, stranim medijima su plasirali kako su pobijena muslimanska djeca, granatom HVO-a.
?Do sada za taj strašni događaj nitko još nije odgovarao! Prenoćio nitko nije iza zatvorskih rešetaka. Ubojice nevine vitežanske djece vjerojatno bezbrižno hodaju i dan danas, kao i oni koji su to isto naredili. Oni malo upućeniji su sigurni da je veoma lako utvrditi tko je krivac za tu tragediju. Armija BiH nije imala puno artiljerijskih mjesta, kažu da bi dovoljno bilo samo pogledati topničke dnevnike i sve bi bilo puno jasnije. Međutim od toga barem za sada ništa, očito hrvatske političke elite to previše ne zanima, a ”žrtve” ne mogu biti i ”zločinci”.
?Igralište na kojem je igra stala 10. lipnja 1993. još uvijek nema legalan spomenik primjeren toj velikoj tragediji. Ne smijemo zaboraviti ovu stradalu nevinu djecu. Moramo čuvati uspomenu na njih i uraditi sve da krivci kad-tad dočekaju suđenje za tu jedinu granatu ispaljenu na Vitez toga 10. lipnja 1993. godine. Ako to ne uradimo, bit ćemo isti kao i oni. Oni, koji su itekako znali što su uradili.