Stiv Cinik
„Surovo precizan opis našeg beznađa“
Davor Huić
1 h
Kad čovjek razmišlja o Hrvatskoj i traži način da opiše što nam se događa, zašto zaostajemo za svijetom oko nas, zašto smo toliko nespremni na promjene, zašto smo nezadovoljni situacijom ali istovremeno nesposobni da ju promijenimo, najkorisniji teorijski okvir nalazim u hipotezi “zarobljene države” američkog ekonomista Joela Hellmana. (Osim što sjajno opisuje naše objektivno stanje, termin “zarobljenosti” lijepo opisuje i subjektivan osjećaj nezadovoljstva ali i nemoći da promijenimo to stanje kojim smo nezadovoljni, a koji je toliko blizak mnogima od nas – zar ne?)
To je ideja da je država zarobljena od strane stranačkih elita i pažljivo izgrađene koalicije koja ih podupire – javnosektorskih sindikata, lokalne biorkracije i interesnih grupa ovisnih o proračunu (penzioneri, poljoprivrednici, branitelji itd.), koji čine biračku mašineriju. Tu bi trebalo dodati (i to je dio analize kojim se ja volim baviti), i cijeli sustav proizvodnje ideologije koja to stanje normalizira, ideologije (“lažne svijesti”) koju po meni u Hrvatskoj najbolje i najdosljednije reprezentira šef jednog sindikata (guess who?).
Za više detalja o teorijskom konceptu zarobljene države skrećem pažnju na izvrstan zbornik radova na tu temu koju je pripremio doktor za te stvari Kristijan Kotarski “Oblikovanje politika na europskoj periferiji: Slučaj Hrvatske”, Sage Macmillan. U komentare pod status ću staviti par linkova na tekstove gdje se tema razrađuje (za one koji vole malo više analitike, a ne samo moje hiper-jednostavne prerade.
Kotarski:
“Docent Kristijan Kotarski naglašava da su zapravo definirali tri fundamentalna problema koji nas ograničavaju da iskoračimo u razvoju države. Prvo, hrvatske političke, ekonomske i pravosudne institucije, koje su podrazvijene jer u njihovu funkcioniranju od 2000. godine nije napravljen nužni skok, što se tiče poslovnog okruženja, djelotvornosti pravosuđa, korupcije…Tu tezu potvrđuje kompozitni indeks kvalitete institucionalnog razvoja, prema kojemu su samo Bugarska i Rumunjska iza Hrvatske.
Drugo, interesi oslonjeni na javnu potrošnju kroz javne nabave ili subvencije te interesne grupe koje čine neformalnu potencijalnu antireformsku koaliciju (definira ih od prevelikog broja zaposlenih u javnom sektoru, umirovljenika prema posebnim uvjetima, pa sve do glomazne lokalne i regionalne samouprave). Treće, dominantne ideje, taj softver društva, gdje je velika zastupljenost oportunističkog ponašanja i gdje u anketama, na pitanje “Što je ključno za uspjeh?” građani u velikom postotku odgovaraju da je to “imati političke veze”, a u manjem “inteligencija i sposobnost”. Hrvatska je po tome na prvom mjestu u usporedbi s ostalim članicama EU koje su imale socijalističko nasljeđe.”
U svim ovim stvarima koje spominje Kristijan prepoznat ćete teme o kojima drvim svaki dan – velika i skupa (dakle neefikasna) javna uprava, niska razina javnih usluga, rašireni klijentelizam, neefikasne državne firme, subvencije gubitašima, rascjepkana lokalna samouprava, privilegije društvenih skupina (povlaštene mirovine), i najvažnije – “antireformska koalicija”.
Pogledajmo malo kako te stvari funkcioniraju u svakodnevnom životu. Imamo jednu političku strukturu koju zovemo GSV – Gospodarsko-socijalno vijeće koje okuplja tri ključna društvena partnera – vladu, sindikate i poduzetnike. GSV funkcionira kao neka vrsta platforme za gradnju političkog konsenzusa. (Umjesto da se ganjamo po ulicama, ljudi fino sjednu na GSV i sve se dogovore.)
Svaki od ta tri aktera bi u nekoj normalnoj, nezarobljenoj državi imao drugačiju ulogu nego što je ima u Hrvatskoj.
1) Vlada bi trebala zastupati interes najšireg kruga ljudi, štititi interes poreznih obveznika i javni interes, od nasrtaja posebnih interesa. U Hrvatskoj, državi zarobljenoj od strane stranačkih elita, vlada ne radi tako, nego štiti interese te uske stranačke kamarile (ne zaboravimo, Hrvatska ima najviši postotak članova stranaka u općoj populaciji, a sad znamo i zašto je to tako). To se uglavnom očituje u raspodjeli plijena – privilegije za “njihove” birače, tisuće mjesta u javnom sektoru (“zaposlenja”) i javnim kompanijama, poslovi za njihove “igrače” kroz javnu nabavu i koncesije i tako dalje. Takva vlada olako popušta pred pritiskom sindikata za povišicama javnom sektoru, dijelom i zbog toga jer popušta pod pritiskom da “svojim” ljudima u tom sektoru osigura više plaće. (Ne’š ti “pritiska”, pa ne treba ti rpitisak da napraviš nešto što ti je u interesu. Naš narod kaže – ne treba tjerati žabu u vodu.)
2) Sindikati u normalnim zemljama reprezentiraju koga? Pa, radnike. Međutim, u Hrvatskoj sindikati ne reprezentiraju 1,5 milijuna ljudi koji rade (radnici), nego samo jedan uski dio – nekih 250 tisuća zaposlenih u javnom sektoru plus cca 150 tisuća u javnim kompanijama. U GSV-u možete vidjeti dobro poznata lica šefova sindikata SVIH javnih i državnih službi ali ne i metalce, mljekare, trgovce, IT industriju, prerađivače, mesare, financijaše, računovođe i notare, vozače i tako dalje. Sindikati u GSV-u zastupaju samo interes zaposlenih u javnom sektoru, dakle interes im se preklapa s interesom vlade, a često je u direktnoj suprotsnosti sa interesom ostalih radnika (kojima recimo povećanje plaća u javnom sektoru znači povećanje poreza i manje novaca za njih same).
2) Na kraju, kapitalisti, ili poduzetnici, koji se u Hrvatskoj ne zovu tako nego “poslodavci” da bi se sakrila činjenica da među tim poslodavcima ima jako malo pravih poduzetnika, zastupa Hrvatska udruga poslodavaca. HUP je osnovao Ivica Todorić, i ta je organizacija od starta bila pod kontrolom čak ne toliko vlasnika koliko menadžera najvećih kompanija (Agrokor, T-HT, Adris, Pliva, Končar, Podravka i tako dalje), od kojih su sve redom ili naslonjene na državu ili im posao kritički ovisi o državi ili su u vlasništvu države. Kako će Mudrinić (na primjer) kao šef njemačkog monopola u RH kritizirati vladu za ovaj ili onaj potez kad sutra mora s njima pregovarati o DTK mreži. Dakle, opet imamo socijalnog partnera koji ne reprezentira ono što bi trebao – poduzetnike, vlasnike kapitala, osobito ne male podzetnike.
Nota bene, ista ta dobro poznata lica sjede i u Nacionanom vijeću za konkurentost, koji u potpunosti odražava odnos snaga cementiran u GSV-u, samo što je tamo zastupljena i “akademija”, to jest znanost )naravno, dekani svih javnih fauulteta u RH).
Da sumiramo – kad pogledamo koga sve reprezentiraju socijalni partneri u GSV-u, postaje vidljivo da je javni sektor pokriven s tri strane, a da ogromna masa građana i malih poduzetnika nije reprezentirana ni od koga. Nitko od tih partnera ne zastupa interese zaposlenih u privatnom sektoru (sindikati bi trebali ali to ne rade, vlada bi trebala ali to ne radi): nitko ne zastupa interese malih i mikro poduzetnika (HUP bi trebao ali to ne radi).
Tih ljudi ima oko milijun, to su radnici i poduzetnici privatnog sektora, oni proizvode većinu vrijednosti koja se u ovoj zemlji stvara, a potpuno su van svih sfera političkog odlučivanja, nemaju ni jednu institucionalnu snagu koja bi ih zastupala i štitila njihove interese od predatora. Konsenzus (to jest “konsenzus”) se radi bez njih. Oni nisu za stolom za kojim se donose odluke o sudbini Hrvatske.
E, pa dragi građani RH (vi zaboravljen, prezreni i podreprezentirani šljakeri), to vam je zarobljena država. Vi stvarate, a oni odlučuju.
