RATNI ZLOČINAC VLADO JANIĆ – CAPO: KOMANDANT PRVOG PARTIZANSKOG ODREDA IZ BREZOVICE

DRUŠTVENE TEME

Bože Vukušić

RATNI ZLOČINAC VLADO JANIĆ – CAPO:
KOMANDANT PRVOG PARTIZANSKOG ODREDA
IZ BREZOVICE
(iz knjige u pripremi “Mala povijest Udbe”)

Prema digitalnom izdanju Hrvatske enciklopedije, Sisački partizanski odred bio je „prvi odred narodnooslobodilačke vojske Hrvatske i prva antifašistička postrojba u Europi, osnovan 22. VI. 1941. u šumi Brezovica u blizini sela Žabno kraj Siska“.
(vidi: Sisački partizanski odred. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža – https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=56246)

Međutim, oružani antihitlerovski pokreti otpora ustrojavani su neposredno nakon njemačke okupacije pojedinih država.
Smatra se da je Drugi svjetski rat formalno započeo 1. rujna 1939. napadom Wehrmachta na Poljsku, a zapravo se to dogodilo još godinu i pol dana ranije, u ožujku 1938., Hitlerovom aneksijom Austrije i početkom okupacije Čehoslovačke.
Do lipnja 1940. njemačke postrojbe zauzele su Nizozemsku, Belgiju, Norvešku, Dansku i Francusku.

U Poljskoj je 27. rujna 1939. iz nekoliko neovisnih vojno-oružanih postrojbi formirana „Služba za poljsku pobjedu“, koja je dva mjeseca kasnije preimenovana u „Savez za oružanu borbu“.
(vidi: https://sh.wikipedia.org/wiki/Armia_Krajowa)

U Hrvatskoj enciklopediji (od koje bi očekivali da je u poznavanju tih povijesnih činjenica iznad Wikipedije) navodi se da je Sisački partizanski odred „utemeljen prema odluci Okružnoga komiteta KP Hrvatske, odmah nakon njemačkog napada na SSSR“.

Dakle, za razliku od pokreta otpora u prije spomenutim slučajevima, kada su se otporaši/ustanici pobunili zbog napada na njihove države/domovine te su bez iznimke bili demokratski i prozapadno orijentirani, sisački „revolucionari“ su se pokrenuli nakon Hitlerovog napada na Sovjetski Savez te na poziv Komunističke partije.

Zapovjednik Sisačkog partizanskog odreda bio je Vlado Janić-Capo. Tko je Vlado Janić-Capo? Odgovor nam djelomično daje Hrvatska enciklopedija, pri čemu je najvažniji podatak iz njegova životopisa da je bio polit-komesar „Korpusa narodne obrane Jugoslavije“:
(vidi: Janić, Vlado – Capo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža – https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=28685)

Što je Korpus narodne obrane Jugoslavije, skraćeno KNOJ, kojemu je Vlado Janić-Capo bio polit-komesar od osnivanja 1944. do 1948.?

Svega nekoliko mjeseci nakon osnivanja Ozne (13. svibnja 1944. u Drvaru), Tito je 15. kolovoza 1944. na Visu potpisao „Uputstvo o osnivanju jedinica Korpusa narodne obrane Jugoslavije“ (KNOJ) kao vojne formacije podređene Ozni i zadužene za “borbu s antinarodnim ustanicima i likvidiranje antinarodnih bandi, čišćenje oslobođenih teritorija od ostataka razbijenih neprijateljskih jedinica, špijuna i diverzanata”.
(vidi: Odić, Slavko / Komarica, Slavko: Partizanska obavještajna služba I-III, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1988.)

KNOJ je, uz pomoć ruskih vojno-obavještajnih instruktora pri Titovom Vrhovnom štabu, bio ustrojen prema uzoru na NKVD-ove oružane jedinice SMERŠ (ruski Smert špionam /smrt špijunima/)., osnovane u travnju 1943. u SSSR-u za posebne zadatke tijekom Drugog svjetskog rata kao što su „likvidacija špijuna, izdajica, kolaboratera i defetista“.
(vidi: Desetogodišnji izveštaj – borba protiv neprijatelja 1944 – 1954, Uprava kontraobaveštajne službe Jugoslavenske narodne armije, Beograd, 1954.; Materijal o obavještajnoj službi SSSR-a: Obavještajna služba SSSR-a i njen rad prema Jugoslaviji, Uprava državne bezbednosti Saveznog sekreterijata unutrašnjih poslova, Beograd, 1960.)

KNOJ je bio podčinjen „povereniku za Narodnu Odbranu“, t.j. Titu, koji je njime rukovodio preko „načelnika Ozne“, t.j. Aleksandra Rankovića.
(vidi: KNOJ, Vojna enciklopedija, Beograd, 1961.; Grupa autora: Kopnena vojska JNA – Razvoj KNOJ-a i Graničnih jedinica Jugoslavije u periodu od 1945. do 1947. godine, Vojnoizdavački i novinski centar, Beograd, 1988.; Organizacija Korpusa narodne odbrane Jugoslavije, NKNOJ – Povereništvo za Narodnu odbranu, 15. kolovoza 1945.)

Upravo su jedinice KNOJ-a počinile najveći dio masovnih zločina, poznatih u hrvatskom narodu pod pojmovima Bleiburška tragedija i Hrvatski križni put, nad zarobljenim hrvatskim vojnicima i civilima na kraju Drugog svjetskog rata i neposredno nakon njegova završetka.
([Priredili] Dizdar, Zdravko / Geiger, Vladimir / Pojić, Milan / Rupić, Mate: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946., Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje; Slavonski Brod, 2009.)

  •  
  •  
  •  
  •  

2 razmišljanja na “RATNI ZLOČINAC VLADO JANIĆ – CAPO: KOMANDANT PRVOG PARTIZANSKOG ODREDA IZ BREZOVICE

  1. DAN USTANKA ILI DAN POVIJESNOG REVIZIONIZMA

    Oružani antihitlerovski pokreti otpora ustrojavani su neposredno nakon njemačke okupacije pojedinih država.
    Drugi svjetski rat formalno je započeo 1. rujna 1939. napadom Wehrmachta na Poljsku, a zapravo se to dogodilo još i godinu i pol dana ranije, u ožujku 1938. Hitlerovom aneksijom Austrije i početkom okupacije Čehoslovačke.
    Do lipnja 1940. njemačke postrojbe zauzele su Nizozemsku, Belgiju, Norvešku, Dansku i Francusku.

    Niti nakon svih tih nemilih događaja komunisti tj. Kominterna ne podiže nikakve ustanke, baš nigdje pa niti u bivšoj Jugoslaviji.

    Recimo, u Poljskoj su domaći domoljubi, a ne komunisti, već 27. rujna 1939. iz nekoliko neovisnih vojno – oružanih postrojbi formirali ‘Služba za poljsku pobjedu“, koja je dva mjeseca kasnije preimenovana u ‘Savez za oružanu borbu’. I tako redom u porobljenoj Europi.

    A u Jugoslaviji se još skoro dvije godine po tom pitanju ne događa baš ništa.

    Tzv. ‘Sisački partizanski odred’ utemeljen je, kako se navodi, prema odluci Okružnoga komiteta KP Hrvatske, odmah nakon njemačkog napada na SSSR. Znači, TEK nakon napada Hitlerove koalicije na SSSR.

    Dakle, za razliku od pokreta otpora u prije spomenutim slučajevima, kada su se otporaši/ustanici pobunili zbog napada na njihove države/domovine te su bez iznimke bili demokratski i prozapadno orijentirani, smiješni sisački ‘revolucionari’ su se pokrenuli TEK nakon Hitlerovog napada na Sovjetski Savez, odnosno na poziv njihove matične Komunističke partije, koja se tim činom osjetila ugroženom.

    Stoga slaviti današnji dan kao nekakav važan dan u Hrvatskoj povijesti je čisti promašaj.
    Nije to bio nikakav ustanak dobra protiv zla, nego borba dva zla jednog protiv drugog, a niti jedan niti drugi Hrvatima, i drugima, nisu donijeli ništa dobrog.
    Sve ono što se događalo prije tog napada komuniste nije zanimalo, i Hitler je mogao činiti što god je htio. A imali su i formalno potpisan savez.

    A Hrvati su, zbog tužnih događaja koji su uslijedili nakon završetka drugog svjetskog rata, narod koji ima možda i najviše razloga današnji dan slaviti kao dan žalosti, a ne kao državni praznik. Tko je za sve to kriv – zna se!

  2. ZORAN MILANOVIĆ I ANDREJ PLENKOVIĆ
    – PORUKE IZ PARTIZANSKE ŠUME

    Danas smo na proslavi osamdesete godišnjice antifašističkog (kvazi)ustanka grupice hrvatskih komunista u šumi Brezovici kod Siska mogli čuti nekoliko političkih govora garniranih s određenim (kvazi)povijesnim prosudbama.

    Najrelevantniji su bili govori predsjednika države Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića. Posebice što su se njih dvojica, nakon višemjesečne svađe s teškim međusobnim optužbama i uvredama, složili oko zaključka: da su hrvatski komunisti, partizani i antifašisti, borbom u Drugom svjetskom ratu stekli status hrvatskih pred-branitelja i pred-stvaratelja moderne hrvatske države. Pritom su se obojica u više navrata pozvali na Franju Tuđmana.

    Srž Tuđmanova promišljanja o hrvatskim komunistima, nasljeđu antifašizma i njegovom doprinosu stvaranju i međunarodnom priznanju moderne Republike Hrvatske, ali i o ustašama i NDH, ogleda se u jednoj njegovoj polemičkoj raspravi s Josipom Manolićem oko slučaja Josipa Boljkovca na sjednici Predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice 27. travnja 1993.
    Franjo Tuđman je tada rekao:

    „I rekao sam još, – mi moramo svoju politiku graditi na antifašizmu, jer čitav svijet taj demokratski poredak gradi na antifašizmu i deklarativno i formalno, a nas tuče hipoteka NDH, fašizma, itd.
    Prema tome, mi moramo svoju politiku graditi na antifašizmu, ali sam mu rekao, – Joža Boljkovac, nemoj zaboraviti da na strani kada je riječ o partizanima i onoj drugoj strani NDH, ustaša, domobrana, kada je riječ o hrvatskom narodu, onda je veći dio bio na strani NDH, ne na našoj komunističkoj antifašističkoj strani, – budimo toga svjesni.
    I to ne, nije hrvatski narod bio na strani NDH zato što je bio ustaški, ili što je bio fašistički, nego zato što je htio svoju državu…
    Prema tome, toga budimo svjesni, i prema tome, mi svoju politiku moramo graditi i pred svijetom, i u zemlji, na antifašizmu, na demokraciji, ali moramo voditi računa i o tome, da ovaj rat, koji nam je nametnut, na život i smrt od strane, opet velikosrpskog imperijalizma, – da nismo mogli dobiti bez većine toga naroda“.

    Franjo Tuđman pokušao je pod aksionom svenacionalne pomirbe, istodobno respektirajući povijesne činjenice i uvažavajući političko-interesne datosti, pronaći rješenje za prevladavanje ideoloških podjela u hrvatskom narodu koje su u prošlosti uzrokovale vrlo tragične posljedice.

    Ako pomno analiziramo političku praksu Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, u kojoj svaki od njih dvojice na svoj način doprinosi stvaranju podjela, barikada i koridora u hrvatskom političkom korpusu, te ju usporedimo s njihovim današnjim govorima, postavlja se pitanje čemu im zapravo služi pozivanje na Tuđmana i koliko uopće poznaju njegov nauk?!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *