PRIJE 350 GODINA POGUBLJENI SU PETAR IV. ZRINSKI I FRAN KRSTO FRANKAPAN

DRUŠTVENE TEME

PRIJE 350 GODINA POGUBLJENI SU PETAR IV. ZRINSKI I FRAN KRSTO FRANKAPANA Zrinsko-frankapanska urota, pokret hrvatskog i ugarskog plemstva protiv apsolutističke politike Habsburgovaca 1664–71. Nastao kao posljedica specifičnih okolnosti u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu, koje se našlo na udaru osmanskih osvajača, te prilika u Habsburškoj Monarhiji, što su uslijedile nakon Tridesetogodišnjega rata (1618–48) i potpisivanja Vestfalskoga mira (1648). Tada su Habsburgovci svoju pozornost usmjerili na jačanje dinastičke vlasti u svojim nasljednim zemljama te u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu, a u tom su im smetali svi utjecajni velikaši, ponajviše oni koji su, poput Zrinskih, imali jak gospodarski potencijal i raspolagali vlastitom vojskom. Jačanje apsolutizma bečkoga dvora izazvalo je pojavu nezadovoljstva i prvih protuhabsburških planova među hrvatskim i ugarskim plemstvom već sredinom XVII. st. Čini se da su oko 1663. postojali planovi da se svrgnu Habsburgovci s hrvatsko-ugarskog prijestolja te da se za kralja izabere Nikola VII. Zrinski, što je on odbio. Potpisivanje → Vašvarskoga mira 1664. pokazalo je kako kralj Leopold I. Habsburški zajedno sa svojim dvorom u tom trenutku nije želio voditi politiku koja bi bila usmjerena na oslobađanje hrvatskih i ugarskih zemalja od osmanske vlasti. To je dovelo do porasta nezadovoljstva hrvatskog i ugarskog plemstva te do jačanja djelatnosti protuhabsburške skupine plemstva predvođena Nikolom VII. Zrinskim, koji je osim ugarskih plemića za svoje planove pridobio brata Petra IV. No pored toga postojali su i drugi razlozi koji su utjecali na sukob moćnih hrvatskih obitelji i Habsburgovaca. Naime, posjedi Zrinskih bili su smetnja razvoju trgovine austrijskih zemalja jer su mnogi trgovci kršili propise bečke Dvorske komore te izvozili robu preko luka u posjedu Zrinskih; zaobilazeći habsburške luke Rijeku i Trst umanjivali su prihode Habsburgovcima. Zrinski su bili opasni za Habsburgovce i zbog toga jer su, u slučaju ustanka, na svoju stranu mogli pridobiti vojnike iz Vojne krajine. Za pripremanja urote urotnicima su se pridružili protestantski gradovi na sjeveru Ugarske, Erdelj i dio nižega plemstva. Unatoč tomu, urotničke snage bile su svjesne kako nemaju snage za rat protiv Habsburgovaca te su se obratile za pomoć francuskom kralju Luju XIV. Uz to je P. IV. Zrinski svoju suprugu Anu Katarinu uputio u Veneciju radi pregovora s francuskim izaslanikom biskupom Petrom de Bonzyjem. God. 1664., nakon smrti N. VII. Zrinskog u lovu, u Ugarskoj su vodstvo preuzeli tamošnji velikaši, a u Hrvatskoj P. IV. Zrinski, koji je za protuhabsburške planove pridobio svojega šurjaka F. K. Frankapana. Petar je nastavio pregovore s francuskim izaslanikom u Beču Gremonvilleom zahtijevajući pritom novčanu i vojnu pomoć za borbu protiv Osmanlija, a Luju XIV. ponudio je krunu sv. Stjepana. Iako je Luj odbijao dati pomoć i prihvatiti prijestolje, francuska je diplomacija potajno poticala protuhabsburške nezadovoljnike jer je time vršila pritisak na Habsburgovca u trenutcima sukoba oko španjolske baštine. Kada je Luj XIV. s Leopoldom 1668. potpisao tajni sporazum o podjeli španjolskog naslijeđa, francuski dvor prekinuo je odnose s urotnicima. Tijekom 1666. P. IV. Zrinski sklopio je tajni savez s ugarskim palatinom F. Wesselényijem, a priključio im se i dvorski sudac F. III. Nádasdy. God. 1667. u urotu se uključio štajerski plemić Erazmo Tattenbach, a 1669. zet P. IV. Zrinskoga, ugledni erdeljski velikaš F. I. Rákóczy. Dok je među protestantima u gornjoj Ugarskoj postojala sklonost savezu s Osmanlijama, Porta, koja je bila zaokupljena ratom protiv Mletačke Republike za otok Kretu, nije mogla ustanicima pružiti djelotvornu pomoć. Pošto je neuspjelo pokušao pridobiti novoga poljskoga kralja i Mletačku Republiku na svoju stranu, P. IV. Zrinski poslao je 1670. izaslanstvo Porti koje je, u zamjenu za vojnu pomoć u ustanku protiv Habsburgovaca, trebalo predložiti priznanje osmanske vrhovne vlasti nad Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom. Unatoč neuspjehu izaslanstva P. IV. Zrinski počeo je u ožujku 1670. pripremati ustanak, koji je trebao voditi F. K. Frankapan. Nadao se da će uz pomoć marčanskoga biskupa Gavre Mijakića na svoju stranu dobiti vojnike iz Vojne krajine te da će se u protuhabsburški vojni ustanak uključiti i F. I. Rákóczy. No bečki dvor bio je obaviješten o svim kontaktima urotnika s inozemnim silama te je mogao pripremiti protumjere prije pokretanja otvorenog ustanka, a dvoru su obavijesti dostavljali i neki urotnici. Kada su vidjeli da protuhabsburški plan nema izgleda za uspjeh, P. IV. Zrinski i F. K. Frankapan odlučili su tražiti od kralja oprost. Kralj im je pismeno obećao sigurnost u slučaju njihova dolaska u Beč te je bio sklon pomirbi, ali su njegovi ministri smatrali da Zrinskog i Frankapana treba oštro kazniti. Za vrijeme puta Zrinskog i Frankapana u Beč, habsburški su generali zauzeli i opljačkali njihove posjede te istodobno uklanjali osamljena žarišta urote. Po dolasku u Beč P. IV. Zrinski i F. K. Frankapan bili su uhićeni te premješteni u zatvor u Bečkom Novom Mjestu, gdje su nakon nezakonita suđenja bili pogubljeni 30. IV. 1671., a njihova je imovina bila konfiscirana. Istoga su dana u Beču i Požunu bili pogubljeni dvorski sudac F. Nádasdy i Franjo Bonis kao predstavnik ugarskih protestanata. Poslije je ubijen i E. Tattenbach. Slomom urote bila je slomljena moć dviju najutjecajnijih hrvatskih velikaških obitelji Zrinskih i Frankapana te oslabljena sposobnost hrvatskog plemstva da se bori za municipalna prava zemlje. Osim toga, zapljenom njihovih imanja velik dio banske Hrvatske i Primorja došao je pod upravu Dvorske komore, što je imalo dalekosežne posljedice na sveukupan razvoj hrvatskih zemalja.Na ilustraciji: Letak s prikazom smaknuća Petra IV. Zrinskoga i Frana Krste Frankapana, 30. IV. 1671., Bečko Novo MjestoCitiranje:Zrinsko-frankapanska urota. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 30. 4. 2021.

Hrvatska povijest fb

  • 41
  •  
  •  
  •  
    41
    Shares

2 razmišljanja na “PRIJE 350 GODINA POGUBLJENI SU PETAR IV. ZRINSKI I FRAN KRSTO FRANKAPAN

  1. Oproštajno pismo Petra Zrinskog Ani Katarini Zrinskoj….😢 Napisano dan prije smaknuća

    Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikaj še naukupe tvojemu Bratcu. Danas smo mi jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči ako sam te v čem zbantuval ali ti se v čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan niti se plašim. Ja se ufam v Boga vsamogučega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikaj še mene hoče miluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetem thronušem v dike vekovečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina za druga do končanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar nej žalosti ar je to tak moralo biti. V Novom Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.

    Groff Zrini Petar

  2. Uz 30. travnja 2021.

    NAVIK ON ŽIVI KI ZGINE POŠTENO!

    To su riječi mladoga hrvatskoga kneza Frana Krste Frankopana, koji je sa samo 27 godina podnio mučeničku smrt, odsijecanjem glave, zajedno sa svojim šurjakom, suprugom svoje sestre Katarine, hrvatskim banom Petrom Šubićem Zrinskim.
    Osuđeni su od strane bečkoga dvora cara Leopolda I i pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. godine.
    To im bijaše plaća za sve što učiniše oni i njihove obitelji, kao i cijeli hrvatski narod, u obrani tadašnje takozvane kršćanske Europe od osmanlijske najezde i osvajanja onoga vremena.
    Tako učiniše najvišim hrvatskim prvacima zemlje kraljevine Hrvatske, koja nije bila pokorena, nego je dragovoljno i pod ugovorom pristupila u personalnu uniju sa Habsburškom monarhijom, mogli bismo reći ondašnjom Europskom unijom.
    Ti hrvatski prvaci, od kojih je jedan Petar Šubić Zrinski, ban nekad samostalne i slavne kraljevine Hrvatske, bijahu na prijevaru domamljeni u glavni grad zajedničke monarhije i u montiranom suđenju osuđeni na najstrašniju smrt.
    Ipak, u tim strašnim trenucima u njima ne bijaše mržnje ni proklinjanja, nego, u zadnje jutro svoga života, prethodne večeri pomireni s Bogom u svetoj ispovijedi, nakon što su napisali pisma svojim obiteljima, sudjelovali su na svetoj misi i primili tijelo Kristovo, pripravljeni i ohrabreni za svoj prelazak u vječnost.
    Ta smrt je imala nesagledive posljedice za daljnju povijest i sudbinu hrvatskoga naroda. Sav imetak im je oduzet i tu su kasnije naseljeni oni čije potomke, na žalost, i u današnje vrijeme, neprijatelji naši i njihovi truju lažima protiv hrvatskoga naroda.
    Te moćne hrvatske plemićke obitelji, Šubića Zrinskih i Frankopana Bribirskih, bile su potpuno uništene.
    Mletački veleposlanik u Beču je tada pisao u Veneciju: “Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućega svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod Hrvatskoj”.
    Još bih željela napomenuti da je pogubljeni hrvatski ban Petar Zrinski, osim sina Ivana Antuna, koji je nakon dugogodišnje robije u tamnici završio svoj život, te kćeri grofice Jelene Zrinske Rakoczi, imao i dvije kćeri časne sestre. Jedna je bila Aurora Veronika (1658-1735), uršulinka, poglavarica samostana u Celovcu u Austriji, gdje joj je i majka Katarina Zrinska, velika i vjernica i književnica, preminula dvije godine nakon obiteljske tragedije. Druga je bila Judita Petronila (1652-1699), časna sestra klarisa i predstojnica samostana u Zagrebu. Pokopana je, što je za sve nas posebno značajno, u crkvi Sv. Marije na Dolcu u Zagrebu. Grobnica joj je na prostoru oltara, kod ambona.
    Hrvatski narod ne zaboravlja svoje velikane, iako to i u današnje vrijeme čini hrvatska politika, jer ih gotovo ne spominje.
    Posmrtni ostaci tih naših velikana su 1919. godine preneseni u zagrebačku katedralu, gdje su i njihove biste.
    Svete mise za njihove plemenite duše se slave gdje god ima Hrvata, a posebno svečano do prošle godine u zagrebačkoj katedrali, gdje se služiila svečana Sveta Misa. Susret započinjeao okupljanjem udruga hrvatskih branitelja, drugi domoljubnih udruga i vjernika ispred zagrebačke katedrale. Nakon svečanog ulaska sa Zrinskom gardom iz Čakovca, položu se vijenci pred spomen obilježjima bana Petra Zrinskog i kneza Frana Krste Frankopana.
    Kako će biti ove godine zbog oštećenja katedrale u potresu i lažne pandemije, ne znam!

    ***

    Posljednje pismo Petra Zrinskog svojoj supruzi Ani Katarini, napisano dan prije smaknuća:

    Moje drago serce. Nimaj se žalostiti sverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu bratcu. Danas smo jedan od drugoga serčeno proščenje uzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseči, ako sam te u čem zbantuval, aliti se u čemu zameril (koje ja dobro znam) i oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan, niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsemogučega, koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoče smilovati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se), da se mi naukupe pred njegovim svetim thronušem u diki vekovečne sastanemo. Veče ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga dokončanja našega siromaštva, ja sam vse na volju Božju ostavil. Ti se ništar ne žalosti, ar je to tak moralo biti. U Novem Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca, o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kčerju Auroru Veroniku blagoslovi.

    Groff Zrini Petar

    ***

    Zrinjski-Frankopanka

    Pojmo pjesmu, mili druzi,
    Pjesma nam je srca jek,
    U veselju i u tuzi
    Mila kano mača zvek;

    Često ga je Hrvat trgo,
    A tuđincu tek na spas,
    Ali on nas u zlo vrgo,
    Za uzdarje – prezrev nas!

    Gdje slobode sad su dani
    Što ih Hrvat cijenit zna?
    Gdje su Zrinjski, Frankopani,
    Gdje su ona lava dva?

    O, tko svoju zemlju ljubi
    I tko ne će biti rob,
    Tomu krvnik glavu rubi,
    Taj u hladan pada grob!

    Ali takvi dični muži
    Žive dok i narod sav,
    On za njimi vazda tuži,
    Ko na grobu miran lav;

    Slabić samo suze lije,
    Muža resi uzdah tih:
    Rob im slavom spomen vije
    I veliča pjesmom njih.

    Pojmo slavu mučenika,
    Što se nisu dali trt,
    Već su rado na silnika
    I u samu pošli smrt!

    O, tko svoju zemlju ljubi
    I tko ne će biti rob,
    Tomu krvnik glavu rubi,
    Taj u hladan pada grob!

    August Harambašić

    ***

    Molimo se da ti naši mučenici budu proglašeni svetima!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *