Preobražaj Hrvata od ratnika do umrtvljene biračke mase

DRUŠTVENE TEME

Željko Vuković

U protekloj noći, prije 29 godina, Srbi su na Ovčari i kod Negoslavaca na najsvirepiji način pogubili naše zarobljenike, naše ranjenike, ubili su nam tijelo, a mislili su duh.
Toliku količinu mržnje čovjek jednostavno ne može zamisliti, a možda ju je najslikovitije u svojoj knjizi opisao Vilim Karlović, koji je to sve nekim čudom preživio…


I nije bilo dovoljno da ih samo pobiju. Željeli su se iživljavati na njima, željeli su uživati u njihovim mukama, prije nego li im oduzmu živote. Vilim navodi da su ih toliko brutalno tukli ondje u hangaru na Ovčari, da se čulo kako im kosti pucaju…


U Vilimovoj knjizi sam pročitao da je tada on, koji je upravo došao na red da bude polomljen, nekim čudom odvojen od strane ubojice zv. “Štuka” i odvezen na Velepromet (kada sve razumno i ovozemaljsko ne može objasniti razlog zbog čega baš on i još njih nekolicina, onda mi vjernici znamo da se umješao Bog. Zašto samo prema njima, a ne i prema ostalima koji su ondje mučeni, to samo On zna…).
Ono što se tada, nakon Vilimovog odlaska, nastavilo događati na Ovčari doznao sam od Michaela Husnika, brata Ivice Husnika zv. “Iko” koji je također ubijao na Ovčari (“Iko” je kasnije u Beogradu i osuđen na 15 godina zatvora), s kojim sam u više navrata o tome razgovarao u Vukovaru, dok su neki od tih zločinaca još uvijek bezbrižno ondje živjeli. Sjećam se da se Michael jako bojao da ovi ne doznaju kako se on sastaje sa mnom, jer bi vjerojatno vrlo brzo i sam bio ubijen. Tada mi je on bio jedina veza s tim ljudima koji su nakon okupacije Vukovara počinili neopisiva zvjerstva, jer je zbog brata uživao određeni autoritet među njima, iako možda bolje reći da su mu vjerovali, a ne da je imao autoritet poput njegova brata. Nije to bio jednostavan posao. Morao sam imati drugi identitet, jer sam se kretao među ljudima koji su ubijali i koji su to vrlo lako mogli ponovno uraditi (sjećam se bliskog susreta i s Miloradom Momićem, ratnim zločincem iz Berka, koji je kasnije kao pripadnik Škorpiona ubijao i u Srebrenici, osuđen je u Srbiji na 15 godina zatvora, samo ću reći da smo se uspjeli mimoići bez incidenta, a obojica smo bili naoružani…pošto sam praktički bio u okupiranom teritoriju, nosio sam škorpion, Zbrojovku, Glock i ručnu granatu, a kolega Zbrojovku…), a morao sam paziti i na svoje suradnike, da ih nedekonspiriram jer onda je sve to ugroženo, posebno naši izvori informacija koji su u tom smislu izuzetno dragocjeni.


Dakle, nakon što su ih pretukli do neprepoznatljivosti, trpali su ih u traktorske prikolice i odvozili do mjesta na strijeljanje (iskopani rov). Kako su koju skupinu dovezli, istovarili bi ih na rub rova i pobili iz kalašnjikova. Sljedeći koji bi došli, morali su ih pobacati u rupu, nakon čega bi i oni bili pobijeni. Tako su radili sve do zadnjih mislim 12 ili 24 (ne sjećam se precizno broja), uglavnom njima su kao “najekstremnijim ustašama” vezali žicom ruke na leđa i potovarili ih u 2 traktorske prikolice, kojima su ih odvezli do stratišta i ondje poklali te ih sami pobacali u rov. Također, sjećam se kako je Michael navodio da mu se brat povjerio kako on sam nije ubijao nožem, već samo iz kalašnjikova. Michael, nakon što ga je Iko spasio iz autobusa parkiranog u vukovarskoj vojarni (odakle su i doveženi na Ovčaru, iako Michael govori da su prije toga stali na Velepromet gdje su neki naši zarobljenici prolazili špalir, a onda su ostali produžili za Ovčaru) bio je smješten na Veleprometu, gdje je svjedočio brojnim zvjerstvima (batinanje, ubijanje iza hangara, rezanje na cirkularu u tamošnjoj stolariji – ime prerezanog hrvatskopg policajca sam zaboravio, ali i danas se može pronaći u mom izvješću, kao i ime ubojica koji su krvavi nakon toga izišli iz stolarije i td.), pa tako i povratku četnika s Ovčare. Navodi kako su se vratili iza ponoći, da su im odore bile krvave i kako su se tamo pod reflektorima takvi krvavi i polupijani zagrlili i pjevali, a potom presvukli i krvave odore odložili na hrpu.
Bilo je jezivo sve to slušati mom svjedoku kojem je brat bio među njima, a mogu si samo zamisliti kako su se osjećali ljudi koji su tada bili zatvoreni u hangarima Veleprometa i u neizvjesnosti čekali svoju sudbinu. Michael mi je naveo imena svih tih četnika koje je on tada ondje vidio krvave.


Eto zbog tih slika, jednostavno godinama nisam smogao snage otići na Ovčaru i pokloniti se žrtvama, o kojima sam toliko slušao i s kojima sam 6 godina živio iako su bili mrtvi. Jednostavno kao da sam im se bojao pogledati u oči, jer sam imao osjećaj da mene proganja krivnja što su im krvnici još uvijek na životu. A upravo te krvnike sam istodobno gledao kako mirno razgovaraju na vukovarskoj tržnici, danima. Doslovce pored mene.
A onda sam 2017. ipak otišao. Sam. Iako su suze same curile, nekako sam se držao dok nisam ugledao fotografiju pokojne Ružice Markobašić, koja je bila u drugom stanju kada su joj pucali u trbuh…doslovce sam se slomio…
U vrijeme moga posla, sudbina te žene mi se posebno usjekla u pamćenje, dok mi je Michael opisivao kako su pucali u nju i onda taj dan konačno ugledam njenu sliku. To je bio kraj.
Jednostavno sam neko vrijeme bio dezorjentiran, sjeo sam u automobil ne znajući kamo da krenem…nazvao sam prijatelja s kojim sam tih godina zajedno radio u Službi da mu kažem da sam konačno došao na Ovčaru. Ni dan danas ne znam zašto sam baš njega nazvao…kao da sam morao, možda zato jer smo bili najbolji prijatelji. Htio je da dođe po mene, ali sam odbio.
Nekako sam se pribrao, izašao iza automobila i otišao do spomenika, cijelim putem brišući suze…Jednostavno čovjek ne želi plakati, ali ne možeš ti to zadržati…

Nakon rata, dio moga života posvetio sam profesionalnom radu na otkrivanju masovnih grobnica i zločinaca koji su počinili tolika zvjerstva nad pripadnicima moga naroda. Mnogi zbog toga nisu i nikada neće odgovarati, zahvaljujući isključivo našim političarima, koji su kontrolirali i još uvijek kontroliraju sve pore našega društva, pa tako i pravosuđe, odnosno tijela progona. Kako smo mi od takvih ratnika, postali umrtvljena biračka masa koja sve to i još mnogo toga tolerira, nikada neću razumjeti…A mislio sam da ovim žrtvama ipak nešto dugujemo. Ja im dugujem…

  • 88
  •  
  •  
  •  
    88
    Shares

1 razmišljanje na “Preobražaj Hrvata od ratnika do umrtvljene biračke mase

  1. Prošla je i ta tužna godišnjica pada Vukovara.Svi se toga sjetimo,pišemo o tome,zgražamo se,osuđujemo..
    Ali opet,unatoć svemu tome ,zaboravljamo(namjerno??) tko je kroz dugi niz godina to pokušao zataškati,ublažiti,tko nije kroz dugi niz godina povukao prave poteze,već nam mazao i maže nam oči i dalje.
    Odgovor je vrlo jednostavan:Krivci za sve to ,zataškavanje,obezvrijeđivanje,ignoriranje svih tih žrtava,poginulih,mučenih su oni koji su dugi niz godina na vlasti: HDZ!!
    Pa,otvorimo više oči,shvatimo da je krajnje vrijeme da svim tim foteljašima,dvoličnjacima,svim onima koji ne rade ništa i u Saboru i u Banskim dvorima kažemo ZBOGOM!!Shvatimo da su oni svi isti,da gledaju samo i isključivo samo svoje osobne i stranačke interese,a ne interese i želje ovog naroda i ove zemlje.Ne zanemarujmo ,manje stranke, koje govore surovu istinu,poput UHD-a,ali zbog iznošenja surovih činjenica se ne mogu probiti u medije.
    ILI ĆEMO I DALJE DAVATI ŠANSU I LAŽNO SE NADATI NEKOJ PROMJENI ONIH KOJI NAS DUGI NIZ GODINA LAŽU??

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *