Pismo talijanske medicinske sestre koja pomaže oboljelima od Korona virusa

DRUŠTVENE TEME

PISMO TALIJANSKE MEDICINSKE SESTRE, KOJA POMAŽE OBOLJELIMA OD KORONAVIRUSA.
“Jedna sam od mnogih koje rade u bolnici, pa vama i našim sumještanima želim ocrtati jedan dan našega služenja u bolnici u ovom vremenu virusa. Tako uglavnom živimo i sve ove dane. Neću vam pisati ono što mediji uglavnom izvješćuju (statistike, brojevi, odredbe, zabrane, i neke slučajeve u kojima možda netko od nas koji poslužujemo zaražene sestre i braću u bolnicma nije najbolje postupio). Ovo pišem iz suživota s našim pacijentima, iz njihove situacije.
Počinjem s nečim radosnim. Kako je lijepo da nas naše bolesne sestre i braća u bolnici često, s ljubavlju i zahvalnošću u riječima i pogledu, nazivaju svojim anđelima, ali tko zna jesmo li to uistinu!?
Danas je subota… Radovala sam se ovom danu jer sam baš trebala odmora nakon tolikih dana i noći dežurstva. Napokon ću se moći malo više posvetiti svojoj obitelji, svom mužu i djeci. Za nas medicinare ne postoji izolacija i karantena, ne postoji zabrana izlaska. Trebaš raditi, dragocjena si, kažu mi… Žudjela sam za malo mira, odmora i opuštanja u svojoj obitelji jer zadnja tri dana, koliko sam bila u bolnici s pacijentima, toliko se me iscrpila. Dok sam već počela uživati i maštati ljepotu obiteljskoga druženja zazvoni telefon. Zovu da odmah vratim u bolnicu jer sam potrebna. Rastužilo me to, ali dužnost zove… U meni se nešto buni, ali valja poći…
Dolazim u bolnicu u odjel gdje su zaraženi pacijenti. Gledan kolegice i kolege koji su već 12 sati u službi. Iscrpljeni, s maskom na licu, sa zaštitnom kacigom na glavi. Obradovalo me barem to da će se oni moći malo domoriti.
Prilazim jdnoj pacijentici, znamo se, pozdravljam je. Sva je u zaštitnom odijelu i s respiratorom. Gledam na monitor i vidim da je kritično. No, još uvijek je pri svijesti, lucidna, svjesna je da umire. Ima i visoki djabetes. Zamolila me za krišku kruha i malo marmelade. O, kojim je pogledom i kojim glasom to od mene zatražila! Nisam joj to mogla odbiti jer slutila sam da joj je to posljednje. Nemam snage gledati njezine molećive oči. Donijela sam joj to. Uzima me za ruku… – “Draga, jesi li ti majka? – Da, imam dva sina. – Dobro, onda možeš razumjeti što osjećam i trpim u sebi… – Slutim, ali slobodno mi reci… Rado ću te poslušati…
Teško izgovarajući svoje riječi otvorila je dušu: Imam četvero djece, uvijek su bili vezani uz mene. Imali smo prelijep odnos jer sam im bila i majka i otac. Naime, mlada sam ostala udovica. Ne bojim se umrijeti iako ne bih željela puno trpjeti… Neki dan je jedno moje dijete došlo da me pohodi, ali ga nisu pustili unutra… Nisam mogla vidjeti ni unuke ni snahe. Ja ovdje, oni doma…

  • Pozovite ih telefonom i recite im što vam znače… – Znam, ali to nije isto kao gledati ih i govoriti glasom i očima. – Razmijem, ali barem preko telefona mogu čiti tvoj glas i ti njihov, i to je već nešto, bolje nego ništa… “
    Zovem ih svaki dan i govore mi koliko pismo talijanske medicinske sestre koja pomaže oboljelih od Korona virusa jer mi ne mogu biti blizu u ovim teškim posljednjim trenucima moga života…
    Ulazi liječnik, kontrolira monitor i njezino stanje. Odjednom zazvoni telefon, zove jedno od njezine djece. Ona mu kazuje da je baš sada kraj nje liječnik i da može od njega čuti informacije. Liječnik iskreno kazuje sinu da je majka doista teško i da, po svemu sudeći, ne ostaje joj puno vremena… Sin usrdno moli da je samo načas vidjeti i kratko pozdraviti… – Nemoguće, virus ne bira koga će pohoditi, lijepi se na sve, kazuje mu liječnik.
    Liječnik izlazi, a majka neutješno plače držeći telefon u ruci. Čujem da i sin s njom plače. Dok s njim razgovara ima stalno pogeld uprt u mene i svojim pogledom me moli da nešto učinim. Pruža mi svoj zastarjeli mobitel da čujem glas njezina sina… Tada mi podne na pamet da ga upitam ima li mobitel s vido pozivom. Kad mi je potvrdio rekla sam: skupite se sve četvori i na svoj mobitel nazovite moj broj i moći ćete vidjeti svoju majku… Čim se skupite, nazovite me… Vrlo brzo mi je zazvonio mobitel… Stavila sam ga u dezinficiranu vrećicu i pružila majci.
    Koja radost, koje preobraženo lice majke kad je ugledala lica sve četvero svoje djece. Bila je iznenađena i bila sretna kao “Uskrs”, a i ja s njom… Dugo su razgovarali, neprestano su si govorili “volim te, falite mi, fališ mi”. Sve je više kašljala i pomalo se gušila jer ju je to silno zamaralo… No, ljubav joj je davala dodatnu snagu. Dugo su tako razgovarali. Nisam imala snage prekinuti ih. Činilo mi e da mi srce puca, a mislila sam na svoju djecu i sve sam razumjela…
    Uzela me je za ruku i izrekla najljepši zahvala koju sam ikad čula i doživjela. Prošaptala je da će moliti za mene jer sam joj i umiranje učinila smireni, radosnim isretnim… Jedva sam suzdržavala suze… Gledajući me s ljuvalju izahvalno ugasila se… Izašla sam i kolegama sam prepustila ono što je trebalo učiniti preminulom osobom. Tako sam željela barem nešto od njezinih osobnih stvari uzeti i predati djeci, ali sve je to moralo biti spaljeno…
    Kad sam ostala sama nisam više mogla izdržati, suze su nezaustavljivo navirale iz mojih očiju, ali bila sam i sretna jer sam opet doživjela svu ljepotu i snagu majčinske ljubavi. Dovjela sam kako i mi krhki i slabi ljudi i malo gestom ljubavi možemo svoje bližnje uskrsnuti iz tuge i očaja. Dovoljno je nekad tako malo…
    Kad sam se vratila doma otvorila sam vijesti i pogledala ih na mobitelu. Uglavnom kukanja, optuživanja, okrivljivanja i kritike, sijanje nezadovljstva… Jadikovke: zabranili su nam slobodu kretanja, djeca ne mogu u park, ne smijem prošetati psa, nema germe, i stotine drugih tužbi i okrivljivanje svega i svih… Kakva površnost i nezahvalnost! Da, imamo puno problema, nedostaje nam puno toga i treba se odreći puno toga, žrtvovati puno toga, ali ostaje nam ljepota ljudskoga dostojanstva koje koronavirus mnogima oduzima jer ih čini izoliranima i usamljenima od svojih najbližih i svojih prijatelja… Sve je više i onih koji ih se plaše i ne žele ni vidjeti, kao da su izbačeni iz društva…
    Tko ovako nešto doživi što sm samo taj dan doživjela i što tisuće mojih kolegica i kolega svaki dan doživljavaju, oslobodit će se od tolikih kukanja, kritiziranja, okrivljivanja, osuđivanja… Radovat će se ljepoti zajedništva života sa svojima pa makar si puno toga treba i uskratiti…”
  •  
  •  
  •  
  •  

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *