Pismo predsjednici

DRUŠTVENE TEME

Stipo Mlinarić Ćipe

Poštovana predsjednice!

Ja sam poginuli vukovarski branitelj. Ime mi je Mile Mlinarić. Spomenuli ste me sinoć u mom Gradu, u mom voljenom Vukovaru, u kojem sam svoj život položio za Hrvatsku, baš kao i drugi moji suborci iz Turbo voda, s našim zapovjednikom na čelu, našim Blagom Zadrom koji je ovdje, tu je kraj mene. Sve ste Vi nas sinoć spominjali, a mi smo vas odozgo slušali.

Na svom stranačkom skupu, posljednjeg dana svoje kampanje, spomenuli ste me. Rekli ste da ste sigurni kako meni nije žao što sam poginuo. Jer Hrvatska je tu, rekli ste. Predsjednice, kod nas šutljivih mrtvih što prebivamo u vječnoj tišini, u tom trenu izazvali ste duboki muk. I taj je muk glasniji od onog metka koji nas je ubio.

Šutio sam do sad. Mi mrtvi i obično šutimo. Toliko šutimo da se na nas može i posve zaboraviti, kao da nikada postojali nismo. Toliko šutimo da nas se može sjetiti i tek ponekad, prigodno, onda kada vlastitu šutnju poželite prekriti tim isprošenim predizbornim pljeskom.

Poštovana predsjednice, ne šutimo mi tek zato što više ne možemo govoriti. Već šutimo jer su riječi postale bezvrijedne, oskvrnjene, rasprodane. Takve da vama živima više ništa i ne znače. Riječima se može svašta: lagati, varati, obećavati pa opozvati obećanje. Govoriti što ne misliš i ne govoriti što misliš. Reći, pa reći da niste rekli, ili ne reći pa reći da ste rekli. Mi mrtvi, između ostalog, stoga obično i ne govorimo vama živima. Jer kod vas riječi više ne znače ništa.

Predsjednice, živi smo vam mi. Živi smo i više od vas živih. Jer živjeti znači biti ono što jesi. Biti u istini, biti u pravdi i biti pred Bogom. Biti jednostavan, autentičan, spokojan, biti u svetom Božjem miru. Nama su se ideali pročistili, posvetili… drugačiji smo mi od vas živih. Stoga obično i šutimo.

No, danas je jedan neobičan dan. Danas je dan kada vi morate šutjeti. Šutnja pred izbore, da se svi malo odmore. I upravo danas, kada vi više ne smijete govoriti, prigoda je da mi mrtvi nešto kažemo. Da se naše riječi ne zagube u svim vašim ispraznim galamama, navijanjima i bukama.

Ovdje kod nas ionako vrijede neka sasvim druga pravila, nas vaše zemaljske regule ne dosežu, za nas vaša predizborna šutnja ne vrijedi. Zapravo, danas je možda i jedini dan kad mi možemo nešto reći. Jer već u nedjelju navečer, kada vi opet počnete pričati, za nas će nastupiti još jedna duga, duga postizborna šutnja koja će trajati sljedećih pet godina.

Mi smo izvan vremena i stoga je nama pet godina kao zrno pijeska. Ali vama nije, vama je pet godina sve što sada želite. A nije ni našoj Hrvatskoj, kojoj sam dao svoj život. Mojoj Hrvatskoj je pet godina također vrlo, vrlo mnogo.

Predsjednice, pišem vam zato danas ovdje kod svog mlađeg brata Ćipe kojeg sam u ratu čuvao i štitio. Ja, poginuli hrvatski branitelj kojeg ste sinoć spominjali na kraju svog posljednjeg predizbornog skupa. Ja, koji sam posve živ, jer je moja žrtva sveta.

Vi izgleda mislite da je žrtva nešto lako. Kažeš sam sebi: ma idem ja u smrt, nije mi ništa žao. Nije mi žao što ću svoju voljenu zauvijek ostaviti bez svog zagrljaja, prepuštenu boli i neizvjesnoj budućnosti, što ću svojoj vlastitoj malenoj kćeri oduzeti oca, što ću svoju majku povesti na sprovod njenog sina, što ću svoga brata Ćipu zauvijek ostaviti bez starijeg brata s kojim je stasao od prvog dana svog života.

Ne, gospođo predsjednice. Ne, ne i ne! Žrtva je upravo suprotno od onoga što vi sinoć rekoste. Žrtva je samo onda žrtva kada ti je beskrajno žao. Beskrajno! Ali, duboko u sebi znaš da vrijedi svake suze koju će isplakati oni koje voliš najviše od svih, kad u zalog daješ sve suze svojih najmilijih. Ali, duboko u sebi znaš da ako skupiš svu hrabrost svijeta, svoj život moći ćeš dati za Hrvatsku. I ta žrtva bit će sveta. Borio sam se da preživim do zadnjeg daha. Toliko sam volio život!
Eto, to vam je žrtva, predsjednice.

Sretan sam što naša Hrvatska danas postoji. Djeca se igraju, mladi se zaljubljuju, zastave se vijore – iako ne dovoljno, hrvatske pjesme se pjevaju – iako ne svugdje, i ne koliko bih ja volio. Hrvatska povijest se uči u hrvatskim školama – svakako više nego prije, ali daleko manje nego što bi trebalo. Volio bih da sam živ, poštovana predsjednice, jer dakako, Hrvatska je tu. Ali nije to ona Hrvatska za koju sam dao život. Nije još, ali će biti! Volio bih da sam živ, poštovana predsjednice, jer Hrvatska se ne može graditi bez spremnosti na umiranje. Jer nema Hrvatske ako se ne razumije što je žrtva. Stoga ovoj Hrvatskoj upravo mi, koji smo za nju bili spremni mrijeti, jako nedostajemo. Nedostaje joj primjer žrtve. I stoga vas molim da se u naše ime više nikada ne usudite govoriti.

Ovu Hrvatsku danas vode ljudi koji za nju nisu spremni umrijeti. Ja, koji o umiranju znam sve, imam svako pravo to reći. To je ono što danas nedostaje Hrvatskoj: da hrabrost njezinih poginulih junaka pretočena u suvremene građanske i političke bitke, ispred sebe ima snažno vodstvo s jasnom vizijom i čistim srcem, vodstvo koje ne odustaje od vrijednosti i principa, koje ne ostavlja svoj narod u bitkama i ne želi ga ušutkati nego ga želi pitati i slušati, vodstvo koje će tek doći.

Nije ovo lak narod, predsjednice. Slušaju, gledaju, misle. Vole, sanjaju, planiraju. Raduju se, grade, opiru se nepravdi. Slave, pjevaju, mole. Oni još ne znaju kakvo herojstvo nose u sebi, kao što ni ja nisam znao. Ali tu su, stižu, stasaju i vjerujete mi: Hrvatska im neće umaći. Neće je dati. Naći će put do točno onakve Hrvatske za kakvu sam se ja borio, kao što gorski potok uvijek nađe svoj put do mora.

Vi ne razumijete žrtvu i stoga ih do Hrvatske ne možete dovesti . I to znate već i sami. Vi ste se previše bojali, mislili na svoj život, kalkulirali i lupetali. Ali oni koji su pozvani to provesti, oni će to u srcu duboko znati. Onako kako sam ja znao umrijeti.

  •  
  •  
  •  
  •  

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *