Pad Gvozdanskog,
obvezna lektira
Na današnji dan postali su besmrtni🇭🇷
“I dok su Turci ulazili kroz kapiju stabla su pucala od hladnoće, ali smrtna tišina ih je ledila više no studen. A onda su ugledali prizor koji ih je zaprepastio. Smrznuta tjelesa branitelja gledala su u njih. Tjelesa onih koji su radije izabrali bijelu smrt no predaju. Ferhat paša bio je ganut i naredio je svojim vojnicima da dovedu svećenika ne bi li se njegovi ljuti naprijatelji, ali prije svega hrabri ljudi, časno ispratili da ovoga svijeta.
Hodajuć’ polako i od tuge jedva izgovarajuć’ molitvu nad palim junacima
svećenik je grcao u suzama. Sve su to mirno, iz poštovanja poredani u safove, promatrali osmanski vojnici….”
Moj uvod, onako pjesnički slobodno
Ljudi, branitelji Gvozdanskog bili su sve ono što Hrvati (većina) danas, u ovom trenutku, nisu.
Hrabri, ponosni, nepotkupljivi.
Vrijedi pročitati do kraja. Opis toga događaja doista ledi krv u žilama, ali budi i osjećaj ponosa .
Spartanci imaju Termopil mi Siget, Klis, Rusi imaju Staljingrad mi Sisak, Siget, Kiseg, Ameri Alamo mi Vukovar, Židovi Masadu a mi… Gvozdansko
Malo ljudi zna o ovom događaju, ovoj bitci o kojoj bi, da je njihovo, Ameri, a i mnogi drugi napravili filmski spektakl. A mi ko mi, šutimo, čmoljimo, kao da se stidimo svoje povijesti koja je doista junačka.
Doduše postoje udruge koje obilježe događanja oko Gvozdanskog, ali sve to mora biti na puno višem nivou (glede prezentacije u javnosti ). Zanemaruju se ovakvi događaju iz naše povijesti.
Priča
Utvrda Gvozdansko dobila je naziv po istoimenom selu podno te utvrde. Riječ Gvozd zastarjela je riječ za šumu i pronalazimo je u nazivima raznih lokaliteta u Hrvatskoj. Međutim, njezino dodatno značenje jest nalazište ruda. Tu počinje zaboravljena priča o hrvatskom junaštvu. Gvozdansko se nalazi u Pounju podno Zrinske gore. Točnije, na pola puta između Gline i Dvora.
Gvozd starohrvatska je utvrda koju su podigli hrvatski plemići iz loze Zrinskih i u njoj je Nikola III Zrinski imao ljevaonicu, topionicu i kovnicu novca.
Godine 1347. je hrvatsko-ugarski kralj Ludovik Anžuvinac darovao Jurju Bribirskom srednjovjekovnu utvrdu Zrin na južnim obroncima Zrinske gore. Tako se jedna grana ove velikaške obitelji nazvala Zrinskima. Ovdje su rođeni slavni pripadnici te obitelji – grofovi, banovi, junaci… Od toga su vremena postupno širili svoje posjede između Kupe i Une. Zrinska gora bila je bogata rudama pa je obitelj Zrinski ovdje otvarala svoje rudnike srebra i olova. Kralj Matija Korvin dodijelio je 3. ožujka 1463. Petru II. Zrinskom povlasticu iskorištavanja ruda. Osim toga, dopustio mu je da zadrži prihode, a nije morao plaćati kraljevski rudarski porez.
Osmanlijska se vojska u 15. stoljeću opasno približila posjedima Zrinskih. Pounje se nalazilo na samoj granici s Osmanskim Carstvom. Da bi zaštitili svoje rudnike, Zrinski podižu grad-utvrdu Gvozdansko na svojem vlastelinstvu nedaleko od Zrina. To se mjesto prvi put spominje 1488. godine. Prema opisima i nacrtima iz toga vremena znamo da je Gvozdansko bilo izuzetan primjer fortifikacijskog graditeljstva početkom renesanse i jedan od najvrednijih spomenika hrvatske feudalne povijesti
Dakle nakon teškog i tragičnog poraza hrvatsko-ugarske vojske na Mohačkom polju (29. kolovoza 1526. godine), Hrvatska se našla u vrlo teškom položaju, izložena žestokim i učestalim atacima Osmanlija i njihovih plaćenika s istoka – vlaških Martologa.
Nakon smrti Nikole III. Zrinskog 1534. prestaje raditi kovnica novca, ali Zrinski nastavljaju kopati rude. Imanjem je počela upravljati njegova udovica Jelena Zrinska te sinovi Ivan i Nikola IV. koji daju rudnike u najam. Nikola IV. postao je hrvatski ban i od gvozdanskih je prihoda uzdržavao obrambenu vojsku, što je zapravo trebao činiti kralj. Tako je zbog svojih zasluga dobio Međimurje i Čakovec (1546.) koji će postati novo sjedište obitelji Zrinski. Godine 1556. ban Nikola IV. poginut će kao heroj u obrani Sigeta (1565.) i ostati zapamćen kao Nikola Šubić Zrinski. Tako je Pounje ostalo bez svojih zaštitnika.
U samo 6 godina (od 1571 do 1577.), Gvozdansko je napadano četiri puta, budući da je bilo od velikog strateškog značenja za obranu „mekog trbuha“ Hrvatske Kraljevine i sprječavanje prodora osvajača dalje u smjeru zapada.
Oko Božića 1577. Ferhat-beg stiže s vojskom od oko 7000 vojnika (neki čak navode 10 000) sastavljenih od Osmanlija i martologa (plaćenika). Opkolili su utvrdu u kojoj je bilo jedva 300 ljudi, od kojih su samo 50-ak bili vojnici. Ostalih 250 osoba bile su žena, djeca, seljaci i rudari. Zanimljivo je da su se na 300 ljudi u utvrdi zatekla čak četiri kapetana od kojih je glavni bio Damjan Doktorović. Do Božića su već praktički ostali bez hrane, ogrjeva i streljiva.
U zapisima stoji: “Kad je pristigla glavnina osmanske vojske, Ferhat-paša poslao je izaslanika do gradskih zidina s ponudom braniteljima Gvozdanskog da u 3 sata napuste utvrdu i slobodno otiđu sa svom pokretnom imovinom na slobodni prostor Hrvatske. Kako već mjesecima nije bilo komunikacije grada sa slobodnim ostatkom Hrvatske, a ni pomoć ni hrana nisu stizali do grada, zalihe u gradu su nestale, pa se paša sa svojim zapovjednicima nadao da će se u takvim okolnostima grad predati. No i u noći na treći dan opsade iz grada nije bilo predaje, hrabri vitezovi nisu pokleknuli. Te noći 12. na 13. siječnja ljeta 1578. Ferhat-paša zapovjedio je osobnoj straži da nalože još nekoliko vatri i donesu još bundi jer nije mogao zaspati od hladnoće, temperatura zraka toliko je pala da su i konji, koji su bili na otvorenom, počeli ugibati od hladnoće.
Cijele noći čuli su se jezivi pucnjevi drveća, koje je pucalo od hladnoće, a u gradu u kojemu je sve utihnulo ugasle su i zadnje vatre, što je strašno uznemirilo turske izvidnice, koje su o tome smjesta izvjestile pašu. Paša je zbog bojazni da bi mogao uslijediti napad iz utvrde podigao uzbunu i pripremio svoju vojsku za obranu, no cijele noći, čas se grijući, čas motreći naizmjence, turski i vlaški vojnici bili su u strahu.”
U osvit zore 13. siječnja 1578. Ferhat-paša zapovjedio je svoj svojoj vojsci da krene na juriš prema utvrdi zametenoj snijegom. Kad su Turci prišli gradu ni puška nije planula, a na bedemima su stajali nepomični stražari s oružjem u rukama. Kad su Turci provalili gradska vrata, u gradu su našli samo nepomična tijela hrvatskih junaka, muškaraca, žena i djece, bez hrane, vode ili drva za ogrjev. Taj prizor ganuo je mnoge turske zapovjednike, a osobito Ferhat-pašu, te je paša odredio da se u čast svih branitelja Gvozdanskog, koje nije pobijedio, pronađe katolički svećenik te da se mrtvi branitelji pokopaju na kršćanski način uz vojne počasti. Osim toga, preostalu šačicu malobrojnih stanovnika cijelog tog kraja oslobodio je od teških poreza i nameta kakve su imali drugi zauzeti krajevi, jedino su trebali izdvajati 400 dukata danka godišnje za obranu.
