Odvjetnica Ana Galoši Comisso uspjela. Poništen još jedan ugovor ne legalnih rba zadruga

DRUŠTVENE TEME

               REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

                 Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 22 P-8086/2015-39

U  IME  REPUBLIKE  HRVATSKE

P R E S U D A

            Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Saši Bušić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari I. tužiteljice Ane Antolić iz Zagreba, Jablanovečka 49, OIB: 94669153650, II. tužitelja Marka Antolića iz Zagreba, Jablanovečka 49, OIB: 89731909858, III. Tužitelja Bože Antolića iz Zagreba, Jablanovečka 49, OIB: 17485806272, a svi zastupani po punomoćniku Ani Galoši Comisso odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Gleisdorf, Gleisdorf, Florianplattz 18-19, Austrija, OIB: 66752856492, zastupana po punomoćniku Vesni Šuster, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Šuster, Kobaš, Buntić iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. listopada 2019. u nazočnosti II. tužitelja osobno uz punomoćnika, punomoćnika tuženika, dana 29. studenog 2019.

p r e s u d i o   j e:

I.         Utvrđuje se ništetnim Ugovor o jednokratnom kreditu broj 701.383 sklopljen između Maran usluge d.o.o. i tuženika Raiffesenbank Region Gleisdorf eGen. Utvrđuje se ništetnim Sporazum o založnom pravu od 15.3.2005. ovjeren d strane javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba poslovni broj OU-348/05. Utvrđuje se da je zemljišnoknjižni odjel Općinskog građanskog suda u Zagrebu proveo uknjižbu založnog prava u korist tuženika na nekretninama upisanim u k.o. Grad Zagreb, zk.ul.br. 15942, kć.br. 5563/13 u naravi kuća i dvorište, bez valjanog pravnog osnova. Nalaže se tuženiku Raiffesenbank Region Gleisdorf eGen da tužiteljima izda brisovno očitovanje za upis brisanja založnog prava upisanog u korist tuženika na nekretninama upisanim u k.o. Grad Zagreb, zk.ul.br. 15942, kć.br.5563/13 u naravi kuća i dvorište, pod poslovnim brojem Z-8373/05 kod zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude, u suprotnom će ova presuda zamijeniti navedeno brisovno očitovanje. Nalaže se tuženiku naknaditi prouzročene parnične troškove tužiteljima zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate sve u roku 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

  1. Odbijaju se tužitelji sa alternativnim tužbenim zahtjevom:

Raskida se Ugovor o jednokratnom kreditu broj 701.383 sklopljen između Maran usluge d.o.o. i tuženika Raiffesenbank Region Gleisdorf eGen.

Raskida se Sporazum o založnom pravu od 15.3.2005. ovjeren od strane Javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba poslovni broj OU-348/05. Nalaže se tuženiku Raiffesenbank Region Gleisdorf eGen da tužiteljima izda brisovno očitovanje za upis brisanja založnog prava upisanog u korist tuženika na nekretninama upisanim u k.o. Grad Zagreb, zk.ul.br. 15942, kć.br. 5563/13 u naravi kuća i dvorište, pod poslovnim brojem Z-8373/05 kod zemljišnoknjižnog odjela Općinskog građanskog suda u Zagrebu roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude, u suprotnom će ova presuda zamijeniti navedeno brisovno očitovanje. Nalaže se tuženiku naknaditi prouzročene parnične troškove tužiteljima zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate sve u roku 15 dana.

III.      Tuženoj se nalaže platež troškova ovog postupka u iznosu od 112.780,00 kuna, a sve u roku od 15 dana.  

Obrazloženje

            Tužitelji u tužbi navode da su kao založni dužnici potpisali Ugovor o jednokratnom kreditu, br. Računa 701.383 od 8. Ožujka 2005. i ispravu o založnom pravu. Ugovor o jednokratnom kreditu potpisan je između TD Maran usluge d.o.o. Zagreb, Jablanovečka 49 kao primatelja kredita koje društvo brisano iz sudskog registra i tužene za iznos kredita u visini od 105.000,00 EUR-a. Radi osiguranja kredita kao založni dužnici upisani su suvlasnici tužitelji koji su dali u zalog nekretninu u svom vlasništvu i to kć.br.5563/13 u naravi kuća i dvorište površine 347 m2 upisana u zk.ul.br15942 k.o. Grad Zagreb u zk odjela, Zagreb, Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Na temelju navedenog jednokratnog kredita i sporazuma kao založne isprave uknjižene je zalog u iznosu od 105.000,00 EUR-a s pripadajućom redovnom interkalarnim kamatama te naknadnim troškovima. Tuženik je registriran kao društvo sa ograničenom odgovornošću u Republici Austriji i nije nikad bio registriran kao banka ni u Republici Austriji niti u RH pa tako nikada nije imao odobrenje za rad u RH. Putem neovlaštenog posrednika pripremala se sva potrebna dokumentacija i putem tih posrednika se poslovao na području RH neovlaštenim. Ugovor je potpisan kod javnog bilježnika u Zagrebu u njegovom uredu istog dana kada i isprava po založnom pravu kao javnobilježnički akt koji po svojoj formi predstavlja samo ponudu a ne i sporazum ugovornih stranaka te tako nema valjanu formu za upis založnog prava u zemljišne knjige. Pravni posao nikada nije bio prijavljen HNB-u niti su sredstva prenesena na račun u bankama sa središtem u RH u skladu sa propisima RH već su sva novčana sredstva dana na ruke direktora TG Maran usluge d.o.o. Bože Antolića. Kako se ovdje radi o ugovoru o kreditu koji može sklopiti samo banka sa korisnikom kredita, a tužitelji su preko posrednika komunicirali sa tuženikom koja nije banka a nudila je putem tih posrednika svoja novčana sredstva, te je tako poslovanje na području RH nezakonito i protivno pravnim propisima RH stoga je takav Ugovor po svojoj prirodi ništetan kao i Sporazum po založnom pravu kao pravna posljedica ništavog ugovora. Tužitelji predlažu da sud odluči da se utvrđuje da je navedeni ugovor ništetan i ne proizvodi nikakve pravne učinke te se nalaže zk odjelu brisanje upisanog tereta, založnog prava upisanog na temelju navedenog ugovora. Tužitelji su podneskom od 14.4.2017. nadopunili tužbu i precizirali tužbeni zahtjev te predlažu da sud odluči kako je navedeno u tužbenom zahtjevu a ako odbije da odluči prema alternativnom tužbenom zahtjevu.

            Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor nenadležnosti suda za odlučivanje po tužbenim zahtjevnima usmjerenim na ništetnost ugovora o kreditu jer su stranke ugovor o kreditu ugovorile nadležnost suda u Austriji. Tuženik navodi da je ugovor o navedenom kreditu sklopljen u Austriji te su sve radnje temeljem kojih je tuženik donio odluku o odobravanju kredita poduzete su u Austriji. Kreditni nositelj je podnio zahtjev za kredit u sjedištu tuženika i isti zahtjev je zaprimljen u središtu tuženika po zaposleniku direktoru banke a što proizlazi iz stranice 4 zahtjeva za kredit. U cijelosti su paušalni i netočni navodi tužitelja u navodnom poslovanju tuženika preko posrednika budući da tuženik nikad nije imao u radnom odnosu posrednika niti je sa nikakvim posrednicima imao zaključene ugovore o posredovanju, što je nesporna činjenica jer i sam tužitelj ne dostavlja niti jedan jedini dokaz na tu navodnu okolnost. Tuženik ističe kako je za zastupanje u RH prilikom zaključenja ugovora u zalogu angažirao odvjetnika te istom ovjerio punomoć kod javnog bilježnika u Austriji, a koja punomoć prileži u sporazumu za zasnivanju založnog prava, sa jedne strane, dok je sa druge strane iz prethodnog naznačenog zahtjeva za kredit vidljivo da je kredit u banci odradio djelatnik banke Jozef Peindl, koji je u vrijeme realizacije kredita bio direktor i ovlašten za zastupanje tuženika i kao takav je upisan u sudski registar što je razvidno iz izvatka iz sudskog registra iz vremenskog razdoblja odobravanja kredita i to od dana 7.3.2005. Slijedom navedenog tuženik je inozemstva kreditna institucija koja posluje prema propisima republike Austrije isključivo na području Republike Austrije a gdje je zaključen predmetni ugovor o kreditu. Podredno je potrebno ukazati na čl. 252 st. 2. ZOO-a kojim je propisano kako se smatra da je ugovor sklopljen u mjestu u kojem je ponuditelj imao svoje sjedište u trenutku davanja ponude. Iz same činjenice sklapanja ugovora o kreditu s hrvatskim državljaninom ne može se izvesti zaključak da je tuženik poslovao na području Republike Hrvatske budući da je prema Hrvatskim i Austrijskim divizijskim propisima hrvatskim državljanima uzimati kredite u inozemstvu. Pozivanje tužitelja na čl. 19j Zakona o potrošačkom kreditiranju, tuženik u cijelosti drži neosnovanim iz razloga jer je odredbom čl. 29.st1. i čl. 30.st. ZPK, a koje odredbe se nisu mijenjale kasnim dopunama i izmjenama, eksplicitno je utvrđeno u vrijeme primjene Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno istima je propisano kako se ne primjenjuju na ugovor o kreditu sklopljen do dana stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno do 1.1.2010. godine, stoga je razvidno kako se isti ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene prije 1.1.2010. godine. U čl. 29 osnovnog zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2009. godine, eksplicitno je propisano da se ovaj zakona ne primjenjuje na ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu ovog zakona, osim u slučajevima iz st.2 ovog članka, a st. 2 istog članka je propisano da se odredbe čl. 9., 11., 12., 13. i 17. u svezi obavještavanja potrošača i promjenama uvjeta primjenjuju na otvorene o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu ovog zakona, dakle u tom dijelu retroaktivno. Ukazuje se neosnovanim navodi tužitelja o tome kako je predmetni ugovor o kreditu fiktivan i navodno nije isplaćen, te iz istih navoda tužitelja jasno kako su isti postupili nesavjesno zbog čega se sukladno na čelu savjesnosti i poštenja ne mogu pozivati na ništetnost ugovora budući da zakon propisuje da se na ništetnost ne može pozivati strana ugovora koja je bila nesavjesna. U konkretnom slučaju tužitelji su nesavjesni budući da su u cijelosti zaprimili iznos kredita specificiran u vjerodostojnoj ispravi što su i sami priznali u tužbi, a nakon toga iznose kako tuženik nije ispunio svoju obvezu a to postupanje istih ukazuje kako isti nisu postupili u dobroj vjeri u samom trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i ugovora o jamstvu. Tuženik predlaže da sud odbije tužitelje službenim zahtjevom u cijelosti kao neosnovanim te potražuje parnični trošak.

            U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o presliku ugovora o jednokratnom kreditu od 8.3.2005. godine, sporazum o zasnivanju založnog prava od 15.3.2005. godine, izvadak iz zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu, potvrda HNB-a, saslušanje tužitelja, saslušanje svjedoka Milutina Osotića, Jozefa Peindla, opći uvjeti poslovanja iz 2003. godine s pregledom relevantnih odredbi, zahtjev za kredit u ovjerenom prijevodu, informacije o kreditnoj sposobnosti od dana 7.4.2005. u ovjerenom prijevodu, očitovanje od HNB-a od dana 25.11.2014., izjava dužnika od dana 9.7.2013., ovjereni prijevod inozemne doznake od dana 1.4.2005., ovjereni prijevod potvrde o troškovima od dana 8.3.2005., ovjereni prijevod iz lista transakcija za kredit, ovjereni prijevod čl. 212 Zakona o poduzetništvu Republike Austrije, izvod bankovnog računa od dana 14.11.2016. i ovjereni prijevod liste koncesija agencije za nadzor financijskih tržišta.

            Ne stoji prigovor tuženika koji se odnosi na primjenu hrvatskog prava i nadležnosti ovog suda iz razloga jer u ovom postupku se utvrđuje ništetnost navedenog ugovora, a za koji je nadležni ovaj sud. Ova tužba zasniva se na nedopuštenosti rada tuženika u RH a nesporno je da isti nije imao odobrenje za rad u RH. Za ocjenu valjanosti, utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu primjenjuje se zakon o potrošačkom kreditiranju i zakon o izmjeni dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju.

            Iz iskaza svjedoka Jozefa Peindla proizlazi da je u to vrijeme bio direktor banke, poznaje tužitelja i obrađivao je njegov kredit koji je potpisan u Austriji te nije bilo nikakvih posrednika u odnosu na navedeni kredit. Iznos kredita je bio isplaćen u Austriji, a u Hrvatskoj su tužitelji potpisali hipotekarnu ispravu.

Iz iskaza svjedoka Milutina Ostoića proizlazi da je imao punomoć od tuženika za zastupanje radi upisa hipoteke na nekretnini tužitelja radi dobivanja navedenog kredita. Tužitelji su potpisali Ugovor o kreditu kod javnog bilježnika Marije Baković i ovjerili svoj potpis na tom ugovoru. Iz iskaza svjedoka proizlazi da su iz Austrije slani predmetni ugovori a koji su bili napisani dvojezično na hrvatski i njemački jezik te zna da taj ugovor nije bio potpisan u Austriji jer je potpisan kod javnog bilježnika te je navedeni ugovor potpisan od strane tuženika a nije bio potpisan od strane tužitelja. Iz iskaza svjedoka proizlazi da mu nije poznato da li su tužitelji išli u Austriju radi realizacije navedenog ugovora te ne zna na koji su način tužitelji dobili iznos kredita, a obrada kredita je napravljena u Zagrebu a koje se odnosne na procjene nekretnine sva dokumentacija koja je bila vezana uz kredit je rađena u Zagrebu.

            Iz iskaza II. tužitelja Marka Antolića proizlazi da je uvjete oko kredita dogovarao njegov otac ovdje III. tužitelj Božo Antolić. Iz iskaza II. tužitelja proizlazi da je ugovor o kreditu potpisao kod javnog bilježnika te je istina da navedeni ugovor nije pročitao već ga je jedino potpisao. Punomoćnik tuženika je predočio II. tužitelju ugovor o kreditu dostavljen podneskom od 7.5.2018. te svjedok iskazuje da misli da je to njegov potpis. Punomoćnik tuženika predočava II. tužitelju izjavu stranica broj 21 spisa, svjedok iskazuje da je na navedenoj izjavi njegov potpis. Iz iskaza II. tužitelja proizlazi da su imali posrednika, ne zna točno tko je to bio jedino zna da je gospodin Ostojić vodio dokumentaciju i s njim su išli kod javnog bilježnika.

Iz iskaza III. tužitelja proizlazi da su današnji svjedoci Peindl i Mikulić došli kod njega u nekretninu i dogovorili su se za iznos kredita te mu je Mikulić dostavio ugovor koji je ugovor dostavio odvjetniku Ostojiću koji je ugovor obradio i nakon toga su svi tužitelji otišli navedeni ugovor potpisati kod bilježnika. Navedeni ugovor je bio na njemačkom i hrvatskom jeziku. Nakon potpisa ugovora kod javnog bilježnika odvjetnik Ostojić je uzeo ugovor da može upisati hipoteku, a nakon toga je navedeni ugovor dostavljen Mikuliću koji je odnio ugovor u Austriju. Punomoćnik tuženika je dao na uvid III. tužitelju ispravu od podneska dana 7.5.2018., III. tužitelj je iskazao da je to njegov potpis. Iz iskaza III. tužitelja proizlazi da je gospodina Peindla upoznao prije negdje od 15-18 godina al se ne sjeća zbog čega je išao kod tuženika te je negdje prije 18 godina dignuo kredit kod tuženika preko gospodina Mikulića.

            Uvidom u ugovor o presliku ugovora o jednokratnom kreditu (stranica 1-10 spisa) razvidno je da je direktor Maran usluge d.o.o. potpisao navedeni ugovor te je navedeni ugovor ovjeren kod javnog bilježnika Marije Baković.

            Iskazom svjedoka Milutina Ostoića sud je utvrdio da su tužitelji navedeni ugovor potpisali kod javnog bilježnika, a prilog tome je i da je isti dan kod javnog bilježnika potpisan sporazum o zasnivanju založnog prava i ugovor o jednokratnom kreditu, a koji je bio ovjeren kod javnog bilježnika. Za sud je životno i logično da je navedeni ugovor potpisan od strane tužitelja kod javnog bilježnika jer je na ugovoru vidljivo da je potpis tužitelja ovjeren 15.3.2005., a potpis je tuženika od 8.4.2005. znači da je ugovor potpisan od strane tužitelja 15.3.2005. a naknadno je tuženik – zakonski zastupnik tuženika potpisao 8.4.2005.

Sud je iskazom svjedoka Milutina Ostoića te iskazom II. i III. tužitelja i uvidom u presliku Sporazuma o zasnivanju založnog prava i presliku ugovoru o jednokratnom kreditu utvrdio da je navedeni ugovor od strane tužitelja bio potpisan u Republici Hrvatskoj kod javnog bilježnika. Za sud je irelevantan iskaz III. tužitelja da je prije 18 godina dignuo kredit kod tuženika iz razloga jer u ovom predmetu se ne radi o navedenom kreditu prije 18 godina.

Vrhovni sud Republike Hrvatske gdje u svom zaključku broj 3, SU-IV-155/16 od 12. 4.2016. godine izrekom utvrdio da se u sporovima za ništetnost Ugovora o kreditu između tužitelja i stranih bankarskih pravnih osoba uvjete za suđenje nadležan hrvatski sud. U istom zaključku Vrhovni sud RH je zauzeo stajalište da je sklapanjem ugovora o kreditu zabranjeno stranim bankarskim institucijama koje nisu imale odobrenje za pružanje takvih usluga u Republici Hrvatskoj, no da nisu ništetni jer ta posljedica nije propisana zakonom o bankama niti zakonom o kreditnim institucijama sve do 30.9.2015. godine kada je takva posljedica propisana zakonom o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju.

Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio da se odredbe zakona po izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju a koji se konkretno odnosi na čl. 19j zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju primjenjuju retroaktivno na sve postojeće ugovorne odnose koji nisu dovršeni, a sklopljeni su prije stupanja na snagu navedenog propisa.

Uvidom u ugovor o jednokratnom kreditu sud je utvrdio da je navedena namjena kredita za adaptaciju kuće, koja je dana u zalog te su navedeni svi tužitelji i založni dužnici.  Iz navedenog proizlazi da se u ovom slučaju radi o fiktivnom ugovoru naslovljenom na korisnika kredita, firmu Maran d.o.o., a korisnici su kredita tužitelji kao fizičke osobe, a prema odredbi čl. 285 ZOO-a, prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama. Nesporno je da su tužitelji građani Republike Hrvatske koji su putem posrednika koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja sklopili ugovor o kreditu s tuženikom, pravnom osobom koja nema sjedište niti podružnicu u Republici Hrvatskoj i nema odobrenje HNB-a za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja. Na valjanost spornog ugovornog odnosa primjenjuje se čl. 19.j. ZID ZPK koji se primjenjuje retroaktivno na postojeće ugovorne odnose koji nisu dovršeni, a sklopljeni su prije stupanja na snagu ZPK-a.

Ustavni sud je u odlukama donesenim 4.4.2017. naglasio da osporeni zakoni kao novo pravno pravilo ne zahvaćaju pravne situacije koje su dovršene do trenutka stupanja na snagu osporenih zakona pa se u skladu sa sudskom praksom Europske Unije o slučajevima poput ovog ne radi o tako zvanoj pravoj nego o tako zvanoj prividnoj odnosno nepravoj kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na ugovorne odnose nastale prije njegova stupanja na snagu, a koji još uvijek nisu dovršeni. U odnosu na nepravoj – kvazi retroaktivnosti učinak novog pravnog pravila na zatečene pravne odnose, iznimno je dopušten samo kada se cilj mjere ne bi mogao postići na drugi način. Ocjena je Ustavnog suda da se opisana nužnost nije mogla postići na drugi način bez zahvaćanja u konkretne postojeće ugovorne odnose a posebno legitimne ciljeve koji su se osporenim zakonima nastojali postići. Prema odredbi čl. 15 zakona o deviznom poslovanju plaćanje i naplata u stranim sredstvima plaćanja između rezidenata i nerezidenata u RH dopušteni su u slučajevima propisanim zakonom ili odlukom hrvatske narodne banke. Odredbom čl. 2 navedenog zakona propisano je da se rezidentima smatraju između ostalog pravne i fizičke osobe s prebivalištem, odnosno sjedištem u Republici Hrvatskoj a tuženik je nerezident, pravna osoba koja nema sjedište niti podružnicu u Republici Hrvatskoj. Iz navedenog proizlazi da je ugovor o kreditu ništetan iz razloga što tuženik nije bio po zakonu ovlašten sklapati ugovor o zajmu u stranoj valuti u RH jer su takve radnje u vrijeme sklapanja ovog ugovora bile suprotne odredbama čl. 15 Zakona o deviznom poslovanju.

Cijeneći provedene dokaze sud je primijenio čl. 19.j. ZID ZPK te utvrdio da je ugovor o jednokratnom kreditu sa sporazumom o založnom pravu ništetan i ne proizvodi nikakve pravne učinke iz razloga jer je ugovor o kreditu sklopio vjerovnik odnosno kreditni posrednik koji nema odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja, odnosno posredovanja pri potrošačkom kreditiranju stoga je valjalo odlučiti kako je zatraženo u preciziranom tužbenom zahtjevu od 14.4.2017. Sud je odbio tužitelje sa alternativnim tužbenim zahtjevom iz razloga jer je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

            Sud je dosudio parnični trošak tužitelju temeljem čl. 154 st. 1 ZPP-a u iznosu od 112.780,00 kuna koji se odnosi na sastav tužbe u iznosu od 7.980,00 kuna, podneska od 14.4.2017. u iznosu od 7.980,00 kuna, podneska od 17.5.2017. u iznosu od 500,00 kuna, podneska od 5.1.2018. u iznosu od 500,00 kuna, podneska od 30.5.2018 u iznosu od 500,00 kuna, podneska od 25.7.2018. u iznosu od 7.980,00 kuna, podneska od 6.12.2018. u iznosu od 500,00 kuna, podneska od 13.12.2018. u iznosu od 7.980,00 kuna, podneska od 23.5.2019. u iznosu od 7.980,00 kuna i podneska od 11.9.2019. u iznosu od 500,00 kuna, zastupanje na ročištu 17.5.2018., u iznosu od 7.980,00 kuna, zastupanje na ročištu 19.6.2018., u iznosu od 7.980,00 kuna, zastupanje na ročištu 6.11.2018., u iznosu od 7.980,00 kuna, zastupanje na ročištu 18.1.2019., u iznosu od 7.980,00 kuna, zastupanje na ročištu 28.2.2019., u iznosu od 500,00 kuna, zastupanje na ročištu 16.10.2019., u iznosu od 7.980,00 kuna, što iznosi za rad odvjetnika po OT, 90.280,00 kuna, PDV od 22.500,00 kuna.

U Zagrebu, 29. studenog 2019.

Sudac:

Saša Bušić,v.r.

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

            Protiv ove presude strankama je dopuštena žalba u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi pisanim putem u 4 istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

– pun. I., II. i III. tužitelja

– pun. tuženika

Za točnost otpravka- ovlašteni službenik:

Marija Juriček

  • 251
  •  
  •  
  •  
    251
    Shares

2 razmišljanja na “Odvjetnica Ana Galoši Comisso uspjela. Poništen još jedan ugovor ne legalnih rba zadruga

  1. Ivana Kolovrat
    14 min ·

    Presporo i u brojne domove prekasno, ali za neke konačno pravda stiže. Kriminal cvate još uvijek u mnogim dijelovima Hrvatske pa se domovi obiteljima nemilice otimaju, a ljudi izbacuju na ulicu k’o psi.
    Mafije i mafijaša ima skoro više nego normalnih građana koji žele normalno živjeti. Ako se ne suprostavimo kriminalcima bit ćemo uskoro Meksiko, Venezuela, Grčka.
    Kriminal nema milosti prema nikome, i ne smije mu se popuštati, zatvarati oči, okretati glavu na drugu stranu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *