Ne možeš zamisliti kako branitelj može biti sam

DRUŠTVENE TEME

sa fb stranice braniteljice Zadra

Ne možeš zamisliti kako branitelj može biti sam, napušten, danas u svojoj Domovini. Osim ako nije u dilu. Ako nije pristao ne biti više Zenga… Osjetljivac. Al’ on nije čovjek takvog reda, njega boli sudbina domovine. Bole ga ovi nazovi očevi koji djeci svojoj iz usta kradu, vade .. rasprodaju sve ono zašto se on Predrag borio. ”Varaju se oko misle da će Zenge plesati onako kako oni hoće. ”Mi vrlo dobro plešemo. Vrlo dobro… pod uvjetom da to nije ples ropskih duša, vražjeg kola koje vodi ovu državu u provaliju.. A osim toga Zenge su ljudi s poviješću. Mi nismo lica iz mraka bez povijesti. Ja Predrag Doktor imam svoju povijest. Moja povijest je bila povijest Hrvatske, Vukovara… njegove .. njezine obrane. Veličanstvenih bitaka.. povijest žrtvovanja, patnje, a ne povijest pljački, Saborskih svjedočenja o rasipanju domovine. O tajnim računima banaka svih vrsta. Hipo, Hiper, tržnica riječkih , hotela, svega i svačega, pljačkama.. Baraba intelektualnih.

Nije domovinski rat bio ovakav sajam taština. Prodali su sve što se prodati može. Branitelje su prodali, vezali, izručili.. Ljude. A znaju da su u osnovi nevini, pravedni, osudili ih… inzistiraju na osudi ratnika hrvatskih, ljude istobitne njemu Predragu Doktoru vukovrskom branitelju. Ne Europa, Hrvatska inzistira.”

Dunav teče … teče ta rijeka, a u vodama njezinim odražava se bljesak grada u požaru… ljudi u kolonama koji kreću ka sudbinama svojim. Bljesak okrvavljenih trupala ljudskih, i on ih vidi i korača s njima “zapravo kad danas vidim kako potiskju tu našu gardijsku povijest , ostaješ njem, zaprepašćen. Guraju ga onako ranjena, tamo još od Banijske ulice… Tuku ga i pljuju.. a on šuti, i moli Boga da ga ubiju brzo… brzo, za Hrvatsku..”

Misli Predrag tako sjedeći za volanom svoga auta… prazno gledajući u kraj autobusa.. pred naplatnim kućicama Svete Helene. On nije političar, nikad to nije bio. On je običan čovjek, Zenga.. rođen u borbi. Čudo ga je spasilo, samo čudo. Tamo u Stajićevu. Tukli su ga redovno… ali ovo što ovi danas svi skupa s Hrvatskom rade. Boli ga više od svih udaraca čizama četničkih. Više od svih rebara prebijenih… ”A ja sam svoju krv kap po kap dao za Hrvatsku…“. Zbunjuje ga humanizam njegove generacije.. jesmo li stvarno bili toliko ludi, za koga je gorio grad, za koga su umirali ljudi.. priklani, zatučeni, što trunu u neznanim grobovima još… jer ovi danas .. ovo je neki tuđi svijet. Svijet kojeg on ne razumije. Ako želiš nešto normalno raditi, normalno ne daju ti. Ako ne daš mito propadaš, zadužuješ se. Bankrotiraš, zadužuju te, tjeraju te u propast… ti isti vlasnici tajnih računa.. miljuna… odnešenih… Ma kome oni pričaju bajke???

Radiš a ne primaš plaću… rekonstrukcje… preustroji… Kroz prozor mu dopire brujanje automobila i u njegovu sjećanju on se opire smrti tamo u tom logoru.. neda se, sanja. Jedino su Zenge mogle sanjati i izraziti svoj san u djelima koja ih nadilaze, na tom području on Predrag je kralj, pravi pravcati heroj, prvak. Otuda proizlazi primjerna značajnost civilizacije Zbora Narodne Garde i zato ona mora biti inkorporirana u zemlju Hrvatsku jer ona je bila temelj humanizma… Mi smo maštali o nekom humanijem svjetu… što mi rade..!?“

Automobilske trube ne prestaju lajati… Garda je zaista udahula domovini težnju za slobodom. Ispod te težnje tinjala je božanska snaga branitelja… “Hrvatska ti si u meni “ reče. Kroz šoferšajbu automobila vidi se stražnji dio autobusa.. Ura pokazuje vrijeme. Čini se da pokazuje kraj dana. Kraj dana za vječna vremena.Vremena pigmejaca a ne ljudina. Možda će opet biti neke generacije u Hrvata kao njegova. Možda za koju godine, generacija koja će kao on onda u zarobljeništvu maštati o borbi, o epohi kad su se budili snovi usnule zemlje. Epohi Vukovara, branitelja, Olujnih ratnika… Možda tad neće biti među njma i kurvinih sinova.

Otkucava sat i on se Predrag Doktor predaje sudbini svojoj. I taj zvuk predaje kao da vertikalno presjeca autobus.. a onda naplatne kućice Svete Helene.. Auto je bio potpuno zdrobljen. Kao snovi Predragovi.. Prizor je bio strašan… vatrogasci su morali rezati lim kako bi izvukli poginulog. Putnici u autobusu ispričaše policiji kako je nešto udarilo o nihov zadnji kraj.. Zadnji kraj..

Sleđena od boli kći njegova reče: “ Zakasnila sam… zakasnila sam.. Ubio se…”

I boginja mraka i samotna noć hrvatskih očiju rodile su mrsku smrt… i san vječni još jednog ratnika. Jer glupost i pohlepa ljudska bijahu prije svakog vremena..
Bit će i poslije njega…

Ivica Matešić Jeremija

  • 43
  •  
  •  
  •  
    43
    Shares

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *