Najbolji odlaze prerano

DRUŠTVENE TEME

Tanja Domazet Belobrajdić

Vjekoslav Drnića upoznala sam preko Fejsa. On je ona divna strana društvenih mreža, kako bi to trebalo biti, ona koja povezuje i spaja ljude. Prihvatila sam ga za virtualnog frenda, pratila sam njegove jutarnje crtice, a to mi se toliko uvuklo pod kožu, ta doza jutarnjeg smijeha s kojom sam, uz kavu, započinjala dan, da sam mu jednom, kada je “premašio termin”, u inbox poslala poruku: “Ehej, pa što je ovo, gdje je priča?'”. A onda je sve postalo priča. Kao da se cijeli život poznajemo. Nije bilo teme koju nas dvoje nismo pretresli, novosti koju jedno drugome nismo javili. Zbog njega sam zavoljela Dubravu. Centar svijeta. I Napaćenog i Prepoštenog i Nečastivog i Medu, pa čak i Mambu. A onda je presretan javio kako je našao izdavača za svoju prvu knjigu. I ponosno, kako mu je Kristian Novak rekao da mu se “Policajci i lopovi” jako sviđaju. I da će mu napisati osvrt za korice. Pa me je pitao, onako, kao da se ispričava, bi li mu ja, ako imam vremena, ako mi to nije problem, napisala predgovor. Malo me je zatekao, rekla sam – “Vjeko, hvala ti na povjerenju i nemoj ovo shvatiti kao odbijanje, ali ovo je tvoja prva knjiga. Ja ću ti biti samo kočnica. Kristian Novak ti može biti vjetar u leđa, a ja ti mogu biti samo uteg”. No Vjeko je inzistirao na tome da ga napišem ipak ja, rekao je da preuveličavam. Pa sam napisala. Vjeko je bio oduševljen, no nakon nekog vremena, nazvao me je i rekao: “Čuj. ne znam kako bih ti to rekao, ali bila si u pravu. Izdavač traži da maknem tvoj predgovor”. Rekla sam mu kako nema problema, no on je ustvrdio kako želi baš taj, pa sam mu predložila da, ako mu se baš toliko sviđa, neka ga netko drugi potpiše, meni ne smeta. Rekao je da neće. Onda sam ga pitala, pa što će onda. A on je rekao: “Promijenit ću izdavača”.
Pokušala sam ga odvratiti od toga budući da su “Policajci i lopovi” bili njegov prvijenac, a svi koji pišu znaju koliko je, ako nemaju “Boga za ujaka”, teško pronaći izdavača. Ali, to je bio Vjeko. Smatrao je kako bi me izdao da je posustao pod tim pritiskom. Uz svoj poznati, hinjeno ozbiljni izraz lica, rekao je: “Mi iz Dubrave ne trpimo ucjene”.
Govoriti o Vjeki, moglo bi se danima. Pa čak i sada, dok ovo pišem i dok mi cure suze jer sam maloprije pogledala inbox i vidim kako kraj njegovog imena piše – “aktivan prije devetnaest sati”, i dok umjesto jutarnjih crtica čitam izraze, ne sućuti, nego ljubavi i tuge, koje na njegovom zidu ostavljaju prijatelji, i stvarni i virtualni, uspijevam se i nasmiješiti. Tako bi on volio. Da ga pamtim s osmijehom. Hoću. Poslije. Sada je lakše dok suze peru bol.
U predgovoru Vjekinoj knjizi, između ostaloga, napisala sam:
“Sigurna sam kako se Vjekoslav smijulji dok čita ove redove o sebi. Jer, on u svojim tekstovima provocira i ogoljava i samoironiju. Često je to, u ovom suludom svijetu, jedino što nam preostaje”.
Ako nas gleda, a volim vjerovati da je tu, i sada se sigurno smije. On nije znao drugačije.
Umro je moj prijatelj Vjekoslav Drnić. Vjeko, satkan od duše. I kako je napisao netko, plače nebo, plače Dubrava. Plaču svi. I policajci i lopovi.

  •  
  •  
  •  
  •  

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *