Morbidna izjava nelegalnog predsjednika nelegalne Republike Srpske, nastale na genocidu

DRUŠTVENE TEME

Morbidna izjava nelegalnog predsjednika nelegalne tzv. “Republike Srpske” nastale na genocidu, Milorada Dodika usred Zagreba: “Nema ratne odštete za logoraše s Manjače, nemate dokaze za to kad to ne postoji, ne znam o kakvoj odšteti pričate.”

  • Naravno da nema ratne odštete jer u sprezi s Hrvatskom vlasti ni tada, a ni sada, nikoga nije zanimalo što su prolazili logoraši, ni u Manjači ni u drugim logorima smrti gdje su bili. Davor, moj brat blizanac, je samo kap u moru monstruoznih slučajeva koji nikad nisu ni zabilježeni ni procesuirani. Pa evo, Milorade, da se skupa prisjetimo divnih 15 mjeseci nezaboravnoga i neplaćenoga “godišnjega odmora” moga brata. ➡️

“Upali smo u zasjedu, bio sam teško ranjen i uspjeli su me zarobiti. Pancirni metak pogodio me u desnu nogu i bedro mi je bilo potpuno prepolovljeno. Započela je 15-mjesečna „zabava“. Skinuli su mi hlače i vezali me konopom. Cirkulacija mi se u ruke nije vratila dva tjedna. Vukli su me po kupreškom kršu. Ruke sam imao svezane na leđima, oderali su mi kožu i polomili rebra. Jedan četnik je izvadio bodež i odrezao mi uho! Nekoliko puta sam padao u nesvijest. Bacili su me na kamion jugo-vojske, tada sam prvi put vidio kako se odnose prema zarobljenicima. Imao sam malo sreće što sam bio teško ranjen pa me nisu odmah počeli maltretirati. Jednog civila su najteže mučili. Gazili su po njemu, skakali na njega, udarali ga nogama, rukama…

Odlučili su nas prebaciti u Banja Luku, da nas sakriju od Crvenog križa. Kod transporta je jedan momak umro na meni od batina jer su nas cijelim putem tukli. Bilo je užasno vruće, svi su morali klečati. Mnogi od tih jadnika padali su od batina na mene i ja sam ih morao odgurivati da se ne ugušim. Izderao sam si tako sve laktove. Zamalo sam dehidrirao. Kada smo prolazili kroz srpska sela, zaustavljali su kamion i lokalni ljudi su nas batinali. Zatvorili su me prvo s kriminalcima u Banja Luci, a kasnije na Manjači s dosta civila koje su pokupili tijekom etničkog čišćenja. Manjača je bio kompleks bivše jugoslavenske vojske za stoku, a tako su se i ponašali prema nama. Mene su stavili u štalu za konje. Kada sam čuo kako batinaju ljude, mislio sam da nitko nema šanse preživjeti. Jednu noć su doslovce do smrti zgazili četvoricu, jednog Filipovića su tjerali danima da stoji s rukama iznad glave i udarali ga. Kada više nije mogao, okončali su ga skakanjem na prsa. To je bila standardna metoda ubijanja.

Kada su iz Omarske u Manjaču prebacivali ljude, hodali su između njih i tukli ih šipkama i željeznim lancima, tko bi se srušio, bio bi ubijen. Na svoje sam oči vidio kako su četvorici prerezali grkljan! Mrcvarili su me dan i noć. Liječnici bi puštali u bolnicu vojnike da me muče. Dva mjeseca sam ležao na nosilima u donjem rublju. Tukli su me svaki dan. To je bila zona sumraka, nešto strašno. Nakon četiri dana više uopće nisam mogao spavati. Tukli su me po rukama elektrošokerom za krave i gledao sam kako mi arterije doslovce pucaju. Najgore je bilo kod smjene stražara. Tukli su me po glavi, već sam mislio da će me ubiti, probudio sam se u lokvi krvi. U banjalučkoj bolnici, tijekom noćne smjene došli su neki vojnici, zgrabili su me za koljeno, imali su električnu bušilicu i probušili mi koljeno s jedne i s druge strane. Razmijenjen sam nakon punih 15 mjeseci. Mijenjali su nas pet za pet. Dovoljno je bilo vidjeti kako izgledaju njihovi zarobljenici, a kako smo mi izgledali. Najveći je apsurd da sam i ja na njihovom spisku osumnjičenih za ratne zločine. Optužuju me da sam činio zločine u periodu dok sam bio u njihovom logoru. Nakon izlaska iz zatočeništva, baš nitko od hrvatske vlasti i iz naših institucija nije razgovarao sa mnom. Hrvatske službe sa mnom nisu obavile razgovor niti 20 godina nakon izlaska iz logora, a DORH nije poduzeo ništa protiv mojih mučitelja. Nije ih zanimalo niti gdje sam bio, ni što sam sve vidio, ni tko me je mučio, tko je naređivao – ništa!”

Željko Glasnović

  • 106
  •  
  •  
  •  
    106
    Shares

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *