Lijepa naša OKUPIRANA

DRUŠTVENE TEME

BRANITELJICE ZADRA

Lijepa Naša – OKUPIRANA!

Doista, nakon iskustva iz Borova sela, 20. studenog ove godine, čovjek se mora upitati:-„ Je li 1997.godine srpska zajednica u hrvatskom Podunavlju INTEGRIRANA u ustavno-pravni poredak RH ili je Republika Hrvatska na tom dijelu svog teritorija REOKUPIRANA“?

O čemu se radi?
Dana 19. studenog, sudjelovale smo u mimohodu i komemoraciji nedužnim žrtvama najvećeg stratištu u Domovinskom ratu – Ovčare, zajedno s djecom i obiteljima žrtava, na kojoj već godinama sudjelujemo.

Po povratku u Zadar, potaknute tragedijom koja je 1991.godine zadesila obitelj jedne naše članice u kojoj je žrtvom bila i
četverogodišnja djevojčica Martina Štefančić, planirale smo hodnjom kroz Borovo selo,od kuće gdje je djevojčica živjela i u kojoj je ubijena,proći ogrnute hrvatskim zastavama sve do mjesnog groblja gdje je djevojčica sahranjena.
Planirale smo otići .do Spomenika dvanaestorici masakriranih hrvatskih policajaca 02. svibnja 1991.godine na kojemu smo željele zapaliti svijeće, pomoliti se i odati počast njihovoj žrtvi, a nakon toga nastaviti hodnju do mjesnog groblja i na grobu malene …. zapaliti svijeće, pomoliti se i s pijetetom, prisjetiti žrtve nedužnog djeteta, posljedice četničkog bezumlja i neobjašnjive mržnje.

Svoju namjeru smo podijelile s nekim prijateljima i prijateljicama, mještanima Vukovara koji su nas upozorili da bi to moglo biti – OPASNO i upitali su nas jesmo li tu svoju nakanu prijavili policiji?

Zašto, pitale smo se iznenađeno?

Pa ne planiramo skup?

Istina, iz medija nam je bilo poznato da zastava RH u nekim dijelovima hrvatskog Podunavlja nije dobrodošla, ali, ni slutile nismo da bi to moglo biti opasno!!

No, da ne bi bile „najpametnije“, odlučile smo poslušati savjete, te smo se izravno obratile policajcu koji je bio na osiguranju, priopćile im svoju nakanu i zamolile za mišljenje.

U tom razgovoru s nepoznatim policijskim službenikom koji je bio iznenađen našom nakanom, shvatile smo da tu nisu „čista posla“!

Počelo je s tim „da je to nezgodno“, da nije 02. svibnja“, „da to nitko ne radi“, „čemu zastave“, (…)!!

Nimalo ugodno i iznenađujuće iskustvo, iako je policijski službenik bio ljubazan.

„Je li Borovo selo u Hrvatskoj“:-nametnulo se, samo po sebi, pitanje?

Nakon paljenja svijeća, molitve i komemoracije na memorijalnom groblju, nastavile smo hodnju u koloni prema Ovčari, i, pod dojmom koji „postrojeni“ Bijeli Križevi ostave na svakog normalnog čovjeka, u svijesti bi sijevnulo pitanje:-„Je li to moguće“?

Nakon tolikih žrtatava?

28 godina nakon?

Hrvatska zastava je problem?

Po završetku komemoracije na Ovčari opet smo prišle (drugom) policijskom službeniku koji je bio u osiguranju, priopćile mu svoju namjeru i zamolile za objašnjenje.

Je li sigurno otići u Borovo selo i pod hrvatskim zastavama zapaliti svijeće, pomoliti se na spomeniku dvanaestorici masakriranih hrvatskih policajaca, a nakon toga produžiti prema groblju i na grobu malene Martine …. S pijetetom, uz svijeće i molitvu, prisjetiti se žrtve tog nedužnog malenog anđela.

Ovoga puta je policijski službenik bio i ljubazniji i pokazao više razumijevanja, nije bilo čuđenja, pokušaja odvraćanja….

Nakon kratkog konzultiranja s nama nepoznatom osobom, dobili smo konkretne odgovore na naša pitanje.

Nije potrebno dopuštenje za to što smo planirale.

Možemo prema svom planu posjetiti i Borovo selo i spomenik masakriranim policajcima i mjesno groblje, odnosno grob malene….

Ali … !!

Ne mogu nam potvrditi da bi to bilo opasno, no inzistiraju da nam oni budu pratnja!!

Tek smo ulaskom u Borovo selo shvatili koliko je taj policijski službenik bio u pravu.

Dovezle smo se do spomenika na ulazu u selo i nas 10 žena omotanih hrvatskim zastavama krenule smo, hodnjom glavnom ulicom, prema spomeniku dvanaestorici hrvatskih redarstvenika koji se nalazi u središtu sela.

Starija muška osoba koja se zatekla na cesti, vidjevši hrvatske zastave doslovno se „zaledila“ i promatrala nas s mješavinom iznenađenja i nevjerice!!

Stotinjak metara dalje mlađi muškarac je nahuškao pse na nas.

Našu malenu kolonu okružila su četiri bijesna, nahuškana psa, a on je to promatrao.

Psi bi se zalijetali prema nama iskeženih zuba, režeći, no, zaustavljali bi se na korak-dva od nas, vraćali par metara u nazad i opet nasrtali.

Žene su bile mirne, dostojanstvene, ni jedna nije pokazala strah.

Niti je ustuknula, niti ubrzala korak.

Trojica policajaca u našoj pratnji su bili u automobilu i diskretno su nas pratili.

Kada ih je uočio, „muškarac“ je pozvao pse i oni su mu poslušno prišli „uz nogu“.

Nedugo zatim, trojica – četvorica muškaraca u automobilu zaustavljenom na cesti su snimali našu kolonu i kada smo im se približil pokušali su izaći iz vozila, no, kad su ugledali policiju u pratnji,i to ih je obeshrabrilo i produžili su dalje .

Idući dalje u koloni, uočile smo četvoricu mladića koji su se rasporedili na cesti prepriječivši nam put,tako da moramo kroz njih proći.

Nastavile smo mirno hodati prema njima, a oni su se uočivši policijski automobil povukli s ceste na nogostup.

Nakon toga nam više nisu zaželjeli „dobrodošlicu“, no osjećale smo da nas „drže na oku“!

Zahvaljujući diskretnoj, ali učinkovitoj pratnji hrvatskih policajaca, ostvarile smo svoj cilj, no staje „gorak okus“ u ustima, „knedla“ u grlu i pitanje:-„Je li Borovo selo u Hrvatskoj“?

Ako jest:-„Je li Republika Hrvatska okupirana država“?

  • 34
  •  
  •  
  •  
    34
    Shares

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *