Ne pišem više o Herceg Bosni.
Zašto?
ZNA SE!
uz 24. obljetnicu HR Herceg – Bosne.
Kako su nas Jude izdale a zlocin sudi pravdi?
Već sami novinski naslovi i sintagme „šestorica bosanskohercegovačkih Hrvata“ „šestorica Hrvata“., „šestorka Herceg – Bosne“, koja se odnosi na šest pojedinaca, ljudi sa imenima i prezimenima, biografijama, ljudi koji su obnašali značajne dužnosti u vojnim i političkim strukturama Hrvatske Republike Herceg – Bosne….
koju novinari, bošnjačke političke elite, a sve češće i neki političari u Republici Hrvatskoj, zovu „takozvanom“, dovoljno govori o statusu koji su našim prijateljima, namijenili „opinion makeri“ i „mainstream mediji“.
Sa nepodnošljivom lakoćom smo prihvatili metodu „melting pota“ koju „međunarodna zajednica“ (ma što to značilo) kondicira u BiH, tijekom provedbe Daytonskog sporazuma u zadnjih (skoro) dvadeset godina, a koja se tako razvidno zrcali u ovoj sintagmi.
Pristali smo na to da bezlična sintagma „šestorica Hrvata“ proguta šest osobnosti, šest ljudi sa integritetom, ne razmišljajući o procesu koji teče, dapače, koji je već dobrano odmakao, u kojemu je nama namijenjena ista sudbina. I mi (Hrvati u BIH) ako bude po zamisli „arhitekata unitarne BiH“, biti ćemo svedeni na amorfnu masu, sa (upitnim) pravom ispovijedanja vjere. Ako je suditi po izjavi Huseina efendije Kavazovića (kojega mnogi smatraju umjerenim, što je, nakon Mustafe efendije Cerića jako teško „ne biti“). To što je on kao “vjerski vođa” Bašnjaka izrekao u nazočnosti svetog Oca je, ne samo “najviša razina” tolerancije islamske zajednice u odnosu na katoličku, nego se podudara sa političkom platformom Bošnjaka u odnosu na Hrvate u Federaciji BiH. To je (mutatis mutandis) modificirana pozicija Turaka spram katoličke raje, nakon osvajanja Bosne 1463.godine. Povratak na „ahdnamu“!!
To je sudbina koju su nam namijenili „partneri“ u Federaciji i međunarodni „mirotvorci“.
Zašto ovakav uvod?
Ovu problematiku sam komentirao u više navrata i svaki put sam dugo razmišljao, kako obuhvatiti cijeli slučaj. Problematika je toliko opsežna i složena da se ne može sažeti u nekoliko rečenica (“Brevis esse laboro, obscurus fio”, “što se više trudim biti kratak, postajem nerazumljiviji”). S druge strane, ako pokušam “smisleno” svu širinu problema “strpati” u nekoliko kartica, uložim veliki trud, uzalud! To nikome nije zanimljivo, jedna informacija traži drugu, druga treću, tko će se time zamarati?
Optužnica.
Nemam prostora a ni potrebe ulaziti u detalje optužnice protiv, Prlića, Stojića, Praljka Petkovića, Ćorića i Pušića, namjeravam tek konstatirati da je maliciozna, konstruirana sa doktrinarno neprijateljske, nepomirljive pozicije, scenarija najcrnje inačice bošnjačke hegemonističke politike, temeljenog na „udruženom zločinačkom pothvatu“ udruženih vojnih (HV i HVO) i političkih snaga (strukture HR Herceg Bosne i Republike Hrvatske),
Kao što već rekoh, ključna točka svake od optužnica Prliću, Stojiću, Praljku, Petkoviću, Ćoriću i Pušiću, glasi da su pripadnici „udruženog zločinačkog pothvata, kojem su na čelu bile sve ključne državne institucije Republike Hrvatske. Političke, vojne, sigurnosne i druge. Nakon toga se konkretno navode: Predsjednik RH dr. Franjo Tuđman, ministar obrane RH Gojko Šušak, general zbora Janko Bobetko, Mate Boban,predsjednik HZ H-B/HR H-B. Tek iza ove, maliciozne, netočne i otvoreno neprijateljski izgrađene konstrukcije, poimenično se navode: Jadranko Prlić,Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, a nakon njih i, (u prethodnim postupcima pred haaškim sudom) pravomoćno osuđeni Dario Kordić, Tihomir Blaškić i Mladen Naletilić – Tuta.
Iz činjenice da su u „glavnom dijelu“ optužnice poimenično navedene preminule osobe, kojima se ne može suditi, analogno slijedi da je namjera tužitelja bila (u prvom redu) suditi ključnim institucijama RH i HR H-B, navedenim uz osobna imena preminulih dužnosnika.
Pored toga, iz dijela optužnice u kojemu se (izrijekom i detaljno) nakon ponovnog poimeničnog navođenja osoba koje personaliziraju institucije, navodi se.: „koji su ostvarivali ciljeve udruženog zločinačkog pothvata organizacija i osoba, nad kojima su imali neposrednu i posrednu kontrolu“, odnosno: „preko raznih čelnika i članova HDZ-a i HDZ-a BiH, na svim razinama (…) raznih pripadnika oružanih snaga, policije, sigurnosnih i obavještajnih službi RH, te drugih poznatih i nepoznatih osoba“.
Tako široko postavljeno pitanje odgovornosti, praktički se može odnositi na bilo koga.
U optužnici se vrlo jasno i bez ikakvih dvojbi, navodi i „ciljeve“ „udruženog zločinačkog pothvata2, koji bi prema njoj bio: „Etničko čišćenje dijelova teritorija BiH i pripajanje tog teritorija Republici Hrvatskoj, navodeći pri tom niz najtežih zločina protiv odredaba međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, počinjenih u svrhu ostvarenja navedenih „ciljeva“.
Glavne teze ove optužnice su iste kao kod opisa „udruženog zločinačkog pothvata“ su samo, (što ukazuje na „copy paste“, u dogovoru sa tužiteljstvom pri haaškom tribunalu ili ne) „varijacija na temu“ iz optužnice protiv Čermaka ,Markača i Gotovine. Temeljna razlika u ovoj optužnici se odnosi na optužbu Republike Hrvatske da je počinila najteže zločine protiv odredaba međunarodnog ratnog i humanitarnog prava. U vezi sa ovom, (međunarodnom) dimenzijom optužnice protiv Prlića, Stojića, Praljka, Petkovića, Ćorića i Pušića, (ako postane pravomoćna) Republika Hrvatska bi imala i stvarne, teško sagledive, političke, pravne i materijalne štete, bude li bilo kome od optužene šestorice potvrđena prvostupanjska presuda.
Ova optužnica, pisana po nalogu talibanskoga i uz „blagoslov“ ostalih dijelova, , koji je (usput rečeno) sastavio “nerasformirani i netransformirani“ AID, tužiteljstvo pri haaškom sudu doslovno prepisalo, a Haaški tribunal (skoro) doslovno kopirao u obrazloženju svoje prvostupanjske presude, zorno pokazuje sav jad i bijedu vanjske i sigurnosne politike Republike Hrvatske, političkih predstavnika Hrvata u BIH.
Presuda
Već sam ranije (kao i mnogi drugi) upozoravao na pogibeljno djelovanje bošnjačkih dužnosnika u strukturama vlasti Federacije BiH i države BiH, posebno naglašenim i razobličenim u optužnici Petkoviću, Prljiću, Stojiću, Praljku Ćoriću, i Pušiću, koji je (usput rečeno) Haaški tribunal (skoro) doslovno prepisao u obrazloženju svoje prvostupanjske presude. (na dan izricanja presude sudjelovao sam u emisiji FTV: “odgovorite ljudima 29.05.2013. Presuda šestorici…” – može se pogledati na youtube-u).
Najvažniji i najsporniji dio presude odnosi se na tzv. „udruženi zločinački pothvat“. Naime da nije prihvaćen taj dio navoda iz optužnice, drugi dijelovi bi bili vrlo teško dokazivi, sve bi se moralo svesti na objektivnu,tzv. (od strane haaškog suda vrlo široko tumačenu) „zapovjednu odgovornost“.
Prema obrazloženju ove presude doslovno svatko može biti optužen, ako je sudjelovao u HVO-u ili u političkim strukturama HR H-B. Postoje li stručne procjene kratkoročnih i dugoročnih učinaka te presude na budućnost Hrvata u BiH? Na Republiku Hrvatsku?
Presuda je vrlo jasno, uz Hrvate u BiH, na stup srama stavila i HR H-B, ali i Republiku Hrvatsku.
Republika Hrvatska se u tom slučaju drži “po strani” iako je izravno optužena, i prema prvostupanjskoj presudi izravno “okrivljena”.
Navodi sadržani u presudi su monstruozni, neistiniti, neutemeljeni, nepošteni, nemoralni.
O posljedicama su govorili mnogi, a one će, bude li potvrđena prvostupanjska presuda, biti nesagledive. Po Hrvate u BiH pogibeljne. Sadašnja (aktualna) djelatnost bošnjačkih političkih struktura, pravosudnih tijela BiH, vanjske politike BiH i sigurnosnih struktura (na državnoj i razini Federacije BiH), pokazuje da su oni prvostupanjsku presudu haaškog suda „shvatili kao gotovu stvar“, a kako kane postupati ako presuda bude potvrđena u drugom stupnju, vidimo u sadašnjem progonu pripadnika HVO-a, što je tek, „vrh ledenog brijega“ u odnosu na ono što slijedi. Koliko ja vidim, u ovom krugu uhićuju ljude koji im mogu potvrditi podatke prikupljene “prekopavanjem” arhiva HVO-a koji se nalazi u Državnom arhivu RH (u koji su pušteni). Tamo su našli puno podataka (kao što bih i ja našao da me netko pusti u njihov arhiv). Od ovih koje sada uhićuju će pokušati napraviti “svjedoke – pokajnike” a nakon toga su na redu “krupnije ribe”.
Za Republiku Hrvatsku, možebitno potvrđivanje prvostupanjske presude, sasvim izvjesno, implicira razarajući financijski udar, ali i nepopravljivu štetu na međunarodnoj političkoj pozornici, sa stigmom presuđenog agresora na susjednu zemlju. To bi trajno stavilo Republiku Hrvatsku i inferioran položaj u bilateralnim odnosima sa BiH.
I što je (za Hrvate u BiH) najpogubnije, značajno, ako ne i u potpunosti, isključilo Republiku Hrvatsku iz rješavanja BiH paradigme.
Ponašanje izabranih predstavnika Hrvata u BiH:
Neshvatljiva je indolentnost (u punom značenju te riječi) izabranih predstavnika hrvatskog naroda u institucijama FBiH i BiH.
Začuđuje da njih jednostavno nije briga što se u navedenom kontekstu događa i što će se dogoditi. Možete li zamisliti kako bi se ponašao general Praljak da je na slobodi i a da je u zatvoru (pod sličnom optužbom), netko od nas. Što se to događa? Moraju li svi doći na red da bi se probudili? Službena Hrvatska nas je opet izdala. Ali zašto šute političke stranke sa Hrvatskim predznakom u BiH? Zašto šute izabrani predstavnici Hrvata u tijelima vlasti Federacije i BiH? Zašto šute braniteljske udruge?
Zašto niste (predstavnici u vlasti) reagirali na monstruoznu optužnicu protiv Prljića, Stojića, Praljka, Petkovića, Ćorića, i Pušića? Zašto niste inicirali, organizirali i financirali stručni tim koji bi pokušao oboriti monstruozne teze iz te bošnjačke optužnice i haaške presude? Zašto dopuštate da se od strane bošnjačke političke elite i predstavnika protuhrvatske koalicije u RH, uz ime HR Herceg – Bosna, rabe uvredljivi epiteti, da se negira suverena politička volja Hrvatskog naroda u BiH ugrađena u temelje Federacije BiH?
Što radite u zadnjih 20 godina na pitanjima zaštite vitalnih nacionalnih interesa Hrvata u BiH? Tko ima kompletan pregled te problematike i kako se definiraju i provode protumjere (činidbe) sa ciljem neutraliziranja potpuno transparentne neprijateljske bošnjačke politike? Tko među vama u potpunosti razumije narav, karakter i 8netransparentne) ciljeve Daytonskog sporazuma, dostignutu razinu “puzajuće” revizije, “vektorsku“ definiciju procesa? Zašto NIŠTA ne poduzimate na dokazivanju izvršenih zločina nad Hrvatima i procesuiranje počinitelja? Kome ste to prepustili? Bošnjačkim institucijama u Federaciji i u BiH? “Vašim kadrovima” u tim institucijama koji se još nisu odlučili jesu li Hrvati-katolici. samo Katolici, ili jednostavno Bosanci? O kompetencijama, ugledu,integritetu da ne govorimo!! Što se to događa (poglavito) u Hercegovini? Zašto ste dopustili da Vlada RH (po Glavnom državnom tužitelju mladenu Bajiću) sklopi štetan, maliciozan i po Hrvate u BiH pogibeljan sporazum (Protokol o suradnji u progonu kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida) sa BiH,( po Glavnom tužitelju tužiteljstva BiH Goranu Salihoviću)? Zašto u tom pravnom poslu niste istakli svoj pravni i materijalni interes? Zašto niste stavili prigovor glede nejednakog ugovornog kapaciteta strana u sporazumu, što za posljedicu ima to da je sporazum potpisan bilateralno a provodi se unilateralno? Zašto niste reagirali kada su “inspektori AID-a” počeli “čerupati” arhiv HVO-a? i JOŠ TISUĆU ZAŠTO????
Ponašanje Vlasti Republike Hrvatske
Službena hrvatska politika se cijelo vrijeme postupka pred haaškom sudom, od podizanja optužnice 2004. do izricanja prvostupanjske presude 29.05.2013. distancirala se od tog sudskog procesa, želeći dokazati „da aktualni dužnosnici u RH“, nemaju nikakve veze sa događajima u inkriminiranom periodu (1992.- 1995.) I gore od toga. Vesna Pusić, današnja ministrica vanjskih poslova u vladi RH, u više navrata, pa i u Hrvatskom saboru, optužuje RH za izravnu agresiju na BiH, dok tadašnji Predsjednik Ivo Josipović, nastupom u parlamentu BiH, isto tako, izravno optužuje zemlju koju predstavlja za: „podjele, sijanje zlosretnog sjemena, supremaciju nad drugima, isključivanju drugih, nepoštivanje ljudskih prava, primjenu sile i nasilje, nepravdu, namjerno širenje straha, šovinističku i ekstremističku politiku“. O ranijem djelovanju bivšeg predsjednika RH Stjepana mesića nema potrebe podsjećati.
“Protokol o suradnji u progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida”, potpisan između Glavnog državnog odvjetnika RH Mladena Bajića i Glavnog tužitelja tužiteljstva BiH Gorana Salihovića, dovodi bošnjačku politiku u položaj da se neometano pripremi za period“ nakon drugostupanjske presude“. Period otvaranja „sezone lova na Hrvate u Republici Hrvatskoj i BiH. Potpisom ovog protokola, Mladen Bajić je pokazao da je neznalica (diletant) ili da je namjerno nanio štetu međunarodnom ugledu i interesima Republike Hrvatske. U oba slučaja je netko trebao reagirati i pokrenuti istragu. Umjesto toga , Bajiću se smiješi “toga” i fotelja suca Ustavnog suda RH. Naime, Bajić je u ime suverene države potpisao bilateralni sporazum sa “državom” u (de facto) nesamoupravnom položaju, bez klauzule o jamstvu od strane “patrona”! Drugo, potpisao je bilateralni ugovor sa strankom koja nema isti ugovorni kapacitet u pogledu merituma stvari. Npr. Neka RH zatraži od tužiteljstva BiH dokaze o počinjenju kaznenih djela ubojstava djece i civila u Brodskoj i Županjskoj Posavini, koja su počinjena prilikom čina agresije izvršene sa teritorija Bosne i hercegovine na Republiku Hrvatsku od svibnja do prosinca 1992.godine. Ili, neka zatraži dokaze o počiniteljima kaznenih djela na teritoriju RH od strane državljana BiH počinjenih 1991.-1995.(oficiri JNA, Srbi i Muslimani), državljani BiH, koji su sudjelovali u agresiji na RH (abolirani su državljani RH, ostali nisu) ili za cijele postrojbe (1. i 2. krajiški korpus) koje su sudjelovale u agresiji na RH i počinile ratne zločine na njenom teritoriju. Dokazi se nalaze u arhivu Republike Srpske. Pitanje 1.: “MOŽE LI BiH KAO STRANA POTPISNICA OSIGURATI ISTRAŽITELJIMA RH ISTO POSTUPANJE U ARHIVU VRS i ARBiH, KAO ŠTO JE RH OSIGURALA ISTRAŽITELJIMA IZ BiH? Pitanje 2.: “Zašto RH u protekle dvije godine nije uputila zahtjev BiH za pomoć u “progonu počinitelja ratnih zločina”, na što se BiH obvezala potpisom navedenog Protokola? Pitanje 3.: Je li Mladen Bajić u ime RH potpisao bilateralni sporazum, znajući da će se isti provoditi unilateralno? Što su radile sigurnosne “strukture” i zašto nisu upozorile na neprihvatljivost sklapanja takvog sporazuma, ako je već netko donio odluku da RH u njemu nema svoj pravni interes? Pitanje 4.: Ako nije donesena politička odluka o aboliranju državljana BiH koji su sudjelovali u oružanoj agresiji na RH, tko je odgovoran za to da oni nisu identificirani i da protiv njih nisu podnesene kaznene prijave (Dudaković, Halilović i drugi)? Pitanje 5.: Tko je, kada i zašto donio odluku da se kazneno ne gone ubojice djece i civila u brodskoj i županjskoj Posavini? Još bezbroj pitanja…… I zadnje: 6. “Zašto se u Hrvatskom saboru interpelacijom ne prisili vladajuće na pokretanje istrage o ovim pitanjima?
Umjesto zaključka:
Hrvati u BiH su gotovo eutanazirani. Jedine vijesti koje dolaze iz tog (za hrvatski narod) tamnog vilajeta su one o uhićenjima. Oduzimanjima prava, nepravdi, tlačenju, pokušajima otvorene dominacije, kriminalu, „neprincipijelnom koaliranju“. Sramotna tišina? I prvi put je (1463) “Bosna šaptom pala”!! Čitao sam nekada (davno) reprint izdanje “Živo hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu”, iz pera Stjepana Radića, tiskano (koliko me sjećanje služi) 1908., u predgovoru kojega se navodi da je (prema istambulskim arhivima) nakon pada Bosne pod tursku vlast, sastav stanovništva izgledao ovako: 750 000 katolika, 90 000 bogumila, 25 000 pravoslavnih i 0 muhamedanaca (ne računajući Turke)! Malo je naroda u povijesti koji se u vremenskom odsjeku od 550 godina nisu brojčano uvećali, a nisu niti nestali. Današnji položaj Hrvata u BiH je više nego tragičan. Egzodus (istina ne masovni kao 1992./3.) na sve strane. Često se upitam je li istinita ona da :- “Narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje”? Promatrajući sadašnju vlast hrvata u BiH, odgovorno tvrdim da to nije istina!!! Ne postoji narod koji zaslužuje vlast kakvu imaju Hrvati u BiH!!! Sa takvom vlasti Hrvatima u BiH ne treba neprijatelja. Dodamo li tomu politiku protudržavne i protunarodne vlasti u RH, provedbom koje je ostavljen “na cjedilu”, od “međunarodne zajednice” percipiran kao “uklonjiva smetnja” procesu bipolarizacije BiH, Hrvatski narod se nalazi pred najvećim izazovima u svojoj povijesti.
Ilija Vincetić
