Heroji ne plaču

DRUŠTVENE TEME

Stipo Mlinarić Ćipe:
[HEROJI NE PLAČU]

Kao dječak, ili kao mladić, nikada nisam maštao to tome da ću biti ratnik, niti sam se za to spremao. No, kad je neprijatelj napao moj grad, ostavio sam svoje planove i navike po strani, uzeo pušku, i postao branitelj. Zadivila me moć koja se očitovala u meni i mojim prijateljima s kojima sam bio. Tenkovi su stali, gorjeli, sve je grmjelo. Bili smo jaki, i Hrvatskoj smo dali vremena. Branili smo grad, a obranili smo Hrvatsku. Izgubio sam brata, mladost, najdražega zapovjednika, prijatelje, proveo mjesece u logoru… Ali Nikada nisam požalio zbog cijene koju sam platio.

Nisam se bojao. Srce je tuklo, i bio sam jači od logora, tenkova, neprijatelja, i Božja snaga sa mnom. Samo sam želio slobodu svog grada, svoju Hrvatsku. Kad je bilo gotovo, ostavio sam pušku. Nemam je danas. Ne treba mi. Obukao sam traperice, tenisice, postao sam običan građanin slobodne Hrvatske, imam svoju djecu, svoj hobi, prijatelje….

Nisam vojnik u krvi, ali kad je trebalo, postao sam vojnik, a ipak uvijek u krvi civil, obični građanin.
Ali, već dugo gledam kako mi kradu Hrvatsku. Već 30 godina čekam da nađemo kosti mojih suboraca. Gdje su, kako to da ih nitko nije našao? Gdje su ratne oštete, isprika agresora, kipovi heroja koji su umrli da bi mi danas živjeli, gdje je trag i spomen te svete bitke i pobjede?

Istina je da nisam političar. Ali, ne mogu podnijeti kad mi se govori da nešto nije moguće. Da nemamo snage, sredstava, moći. Ja tvrdim da jedino čega nam je do sada nedostajalo, jest odlučnost, volja, htijenje. odvažnost. A ja znam kako se to može imati.
Ja nisam političar. Ja sam Stipo Mlinarić, veteran rata s Trpinjske ceste. Ali, opet je došao moj čas. Moram naći svoje suborce, i moram učiniti sve da ovo ne bude ovako. Ne mogu to gledati. Opet ću ostaviti sve što imam, da se posvetim jednoj misiji. Idemo naći moje suborce, te kosti svete, i vratiti dignitet Domovinskog rata. Hrvatskoj sam dao slobodu, ali time nisam završio. Hoću svojoj djeci i mladim naraštajima vratiti ponos, i ugled Domovinskog rata.

Vlada je to mogla da je htjela. Ali ni jedna se vlada do sada nije iskreno posvetila ovoj svetoj temi. A vrijeme ide. Ne vjerujem više nikome. Došlo je vrijeme, kao onda kad nisam više mogao nikome povjeriti da brani Hrvatsku i moj grad, da uzmem neko novo oružje. Ovo je moja misija života, i neću se smiriti dok to obećanje i taj zavjet ne izvršim.

A kad to napravim, sa svojim suborcima i prijateljima, kad državne institucije profunkcioniraju, kad se ponos, istina, i pravda afirmiraju, opet ću se vratiti svom mirnom životu, svojoj vjeri, svojim navikama, i svojim svetim sjećanjima.

Trebat će mi vaša pomoć. Ne obraćam se sada samo braniteljima. Nego vama mladi, sinovima heroja. Pokrenut ćemo i ustrojiti nove inicijative, institute, i primijeniti nove metode. Tamo gdje ima srca; gdje ima odvažnosti i ljubavi, Bog će providjeti i rješenja. Hrvatska je snažna, puna heroja i pameti, i ako hoćemo ,ako to postane strateški cilj države, ako to postane uvjet preko kojega se ne može prijeći, u kratkom vremenu ćemo nadomjestiti ono što nas sve vrijeme boli i vrijeđa.

Domovinskipokret

#IVizbornajedinica

  • 16
  •  
  •  
  •  
    16
    Shares

2 razmišljanja na “Heroji ne plaču

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *