Heroj Ivica Poljak

DRUŠTVENE TEME

Zapovjednik Sajmišta i Heroj Ivica Poljak, da se nikada ne zaboravi a djeca i mladi da nauče tko su bili naši istinski Heroji.

Ivan Poljak, Sinjski Sokol, poginuo je 6. studenoga 1991. godine zadobivši pogodak gelerom izravno u srce. Nakon mirne reintegracije i ekshumacije iz masovne grobnice na Novom groblju u Vukovaru te identifikacije obavljene 13. svibnja 1998. godine, ispraćaj Ivana Poljaka iz Vukovara bio je 16. svibnja, a 19. svibnja 1998. godine pokopan je u obiteljskoj grobnici na groblju u Sinju.

Ivana Poljaka branitelji, koji su ga poznavali, sjećaju se kao optimističnoga i hrabroga čovjeka koji niti nakon ranjavanja nije želio ostati u bolnici, nego je inzistirao da se vrati na položaj k svojim suborcima.

Doktorica Vesna Bosanac njegovim je roditeljima Mati i Pavi napisala pismo u kome je istaknula: “Ivan je bio hrabar, dobar, pošten i ponosit momak. Nakon prvoga ranjavanja govorila sam mu da ostane u bolnici, da se odmori, ali on nije htio ostaviti svoje suborce na položaju”.
Kada je poginuo, Ivan Poljak, sin i brat, imao je 35 godina.

Slobodna Dalmacija:
“Među imena besmrtnih heroja Vukovara upisano je i ono Sinjanina Ivice Poljaka zvanog Sokol, zapovjednika 1. bojne 204. vukovarske brigade, koji je poginuo u zapovjedništvu svoje postrojbe na legendarnom Sajmištu od gelera zločinačke granate. Osim u Vukovaru i među živim suborcima, sjećanja na Poljaka osobito se njeguju u njegovu rodnom domu, u kojem danas živi njegov brat Željko s obitelji.

Rođen 1956. Ivica Poljak poslije završene gimnazije otišao je iz rodnog Sinja u Zagreb gdje je upisao paralelni studij prava i ekonomije. Zbog skromnih materijalnih prilika obitelji našao je posao u ZET-u. Pravo je zapostavio, ali je na ekonomiji bio uspješan. Zapeo je na predmetu Obrana i zaštita. Još od predvojničke imao je averziju prema vojsci. Nekoliko puta bježao je s redovnog odsluženja vojnog roka. Ali, kada je trebalo nije mogao biti ništa drugo osim vojnik – kazuje nam Željko Poljak dok prelistava uspomene na brata.

Šleperi bombi i mina

Ivica je na kraju diplomirao na višoj upravnoj školi, a u Sinj je dolazio rijetko, zapravo redovito za Alku i Veliku Gospu. SEnD Posljednji put susreli smo se pred kraj rujna 1991. Ivica je došao u Sinj u pratnji dvaju šlepera, koji su iz Varaždina dopremili bombe i druga minsko-eksplozivna sredstva. Istoga dana, 22. rujna, vratio se natrag da bi, kako je rekao, pomogao u rješavanju vojarne u Dugom Selu u kojoj je bio na odsluženju vojnog roka, a u kojoj se još nalazila JNA. Svega tri dana poslije, 25. rujna, s grupom prijatelja iz Zagreba je otišao u Vukovar, odakle se javio sestri u Zagreb, a kako u Sinju još nismo imali telefon vijest da je u Vukovaru saznali smo nekoliko dana kasnije – priča Željko.

Željko Poljak: Za bratovu pogibiju saznao sam 6. studenog
Ivica se sestri javio još jednom ili dva puta telefonom, posljednji put pred kraj listopada kada joj je nagovijestio da im je teško jer ostaju bez streljiva. O pogibiji smo saznali istog dana kada je nastradao, 6. studenoga. Zapovjednu sobu njegove 1. bojne pogodila je granata i ubio ga je geler. U Ivičinim dokumentima pronašli su sestrin broj telefona te su je nazvali iz vukovarske policijske postaje – kazuje Željko.

Odličje za majku

Od toga trenutka za obitelj Ivice Poljaka, majku Pavu, oca Matu, brata Željka i sestru Anđelku slijedi teških 7,5 godina. Znali smo da je Ivica mrtav i da se ništa više ne može promijeniti. Željeli smo ga sahraniti. Sestra i ja smo prvi put otišli u Vukovar za Dan mrtvih 1996. godine. Pronašli smo mjesto gdje je možda pokopan. Roditeljima nismo ništa govorili sve do ekshumacije i prepoznavanja 13. svibnja 1998. Nakon 6 dana Ivičine posmrtne ostatke sahranili smo u obiteljskoj grobnici u Sinju. Time smo vratili duševni mir, ponajprije majci. Mogla je otići na grob sinu, okititi ga cvijećem, pomoliti se, zapaliti mu svijeću – kaže Ivica, dodajući da njegov stariji sin nosi stričevo ime.
Prije godinu i pol-dvije umro je Ivičin i Željkov otac, a prije mjesec i pol dana i majka. Na svečanosti koju u povodu Dana 204. vukovarske brigade u Lisinskom organizira Udruga zagrebačkih branitelja Vukovara Željko je primio posthumno visoko državno odličje svoga poginulog brata. Bilo je to u petak 24. rujna. Donio sam odličje bolesnoj majci. Stavila ga je uz krevet, uz Ivičinu sliku. Umrla je poslije četiri dana, u utorak 28. rujna.”

  •  
  •  
  •  
  •  

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *