Foršpan jednoj ljubavi

DRUŠTVENE TEME

Tanja Domazet Belobrajdić

Foršpan jednoj ljubavi

Gledam u osmrtnicu,
na slici je netko
koga sam poznavala.
S njim sam se znala
i smijati i plakati
i razbiti tanjur
iz bakine zbirke Rosenthal,
koju sam joj obećala čuvati,
a onda bi se mirili
dok me kao bombonijeru
odmatao na klupi ispod platane
gdje smo dahom urezali
svoja imena.
I ne bih vas sada
zamarala detaljima
kako me volio,
a volio me je,
vjerujem u to,
premda je laži izvlačio
kao zečeve iz masnog šešira.
Zaklela bih se da je to jutro
kada se tiho, oko četiri,
iskrao kupiti cigarete,
imao namjeru vratiti.
Godinama sam preskakala
onih pedeset i šest stepenica
sa sedam odmorišta,
ispuštajući dušu da uhvatim
propuštene pozive,
jer rekao je – “Sanjaj!”,
i ja sam to doslovno shvatila,
perući petrolejom njegove laži
kao mater djeci ušljivu kosu.
Ne, nije to imalo veze
s tim što je rekao
kako život nije fer
i da želi živjeti jureći,
jer tuga se bira pažljivo
kao jelo u skupom restoranu –
da ne košta puno,
a fino legne na želudac i dušu.
Jesen u kojoj sam ga upoznala
nije mirisala na ratove
kao jeseni koje su prolazile,
a ti ljudi što su mu bili
tako nalik,
za kojima sam se okretala,
neke i ljubila,
polako su nestajali.
Zašivam riječi kao rane
da vrišteći ne izlaze iz usta,
na osmrtnici piše “tragično”,
bit će, umro je jureći
onako kako je želio živjeti.
Taj, netko, na osmrtnici.
Koga sam poznavala.
Okrećem se,
dok mi niz lice teku
njegovi odlasci.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.