Željko Vuković: Grad moj ljubljeni

DRUŠTVENE TEME

Željko Vuković

Grad moj ljubljeni…
Od 3 odličja koja imam, ovo mi je najdraže i najbolnije…
Dobio sam ga, među inim, i zbog hvatanja ratnog zločinca Stevana Curnića zv. “Cigo”, koljača s Veleprometa.
Nakon više mjesečnog rada na njegovu hvatanju, jednostavno mu nisam mogao ući u trag, a znao sam da se krije negdje u Vukovaru…uostalom kao i preostalih 9 koljača s Ovčare, koji tada još nisu pobjegli iz Vukovara u Srbiju, a koje sam u to vrijeme također pratio.
A onda, dok sam bio na jednom poslu u Vukovaru, stiže poziv na pager – “Curnić ti je došao u Vinkovce!!” Odmah sam nazvao načelnika da provjerim informacije… Veli on kako je Curnić došao u PU ishoditi osobnu iskaznicu te sudeći po njegovu ponašanju i ne sluti da znamo sve o njemu. Rekao sam da smisle nešto kako bi ga zadržali i da stižem što prije mogu…
Mislim da sam Golfa “dvicu” vozio 200 km/h, a jedva navuče 150…sav zadihan uđem u sobu gdje je on mirno sjedio…Kad sam ga vidio takvog jadnog (nije imao niti 60 kg čini mi se), poželio sam mu grlo iščupati…
Predstavio sam mu se kao inspektor Službe za zaštitu ustavnog poretka Republike Hrvatske i na tren uživao u tome kako mijenja boju lica iz tamne u tamno-crvenu, nastojeći ostaviti dojam da ga nije strah…Znao sam koliko su se Srbi bojali srbijanskih “bezbednjaka” (koji su za vrijeme okupacije Vukovara ondje dolazili iz Srbije, a bili pod zapovjedništvom Jovice Stanišića, šefa srbijanske Službe državne bezbednosti…oni su organizirali i koordinirali oružanom pobunom Srba u Hrvatskoj i uživali ogroman autoritet, zajedno s operativncima KOS-a, kontraobavještajne službe JNA te imali sve moguće ovlasti), a mogao sam si samo zamisliti kako se osjećao kada je spoznao da je pao u ruke hrvatske “tajne službe”.
Iako smo imali dovoljno informacija o njegovim zločinima, koliko je ljudi mučio i pobio to samo on zna…
Koliko se sjećam, tijekom ispitivanja priznao mi je da je bio pripadnik četničke postrojbe “Kopci” s Leve Supoderice i da je ratovao u Vukovaru, no zločine na Veleprometu je odbijao priznati…Srećom, o njemu smo imali debeli dosje.
Prije nego li sam ga predao policajcima na daljnju krim obradu, samo sam mu rekao da znam sve o njemu i da zaboravi na slobodu narednih dvadesetak godina.
Stevan Curnić je 2000. godine osuđen na 15 godina zatvora. Nakon žalbe, sud mu je kaznu podigao na 17 godina. Bio je prvi ratni zločinac iz Vukovara kojeg je Republika Hrvatska uhitila i osudila (do danas i jedini)…uz priličnu dozu sreće, jer da nismo imali informacije o njegovim zločinima i da nije došao vaditi osobnu iskaznicu u Vinkovce, nikada ga ne bismo uhitili.
Danas je na slobodi, navodno u Vukovaru.
Neki od zločina koje je počinio: izvlačio je zarobljene civile iz hangara i odvodio na ispitivanja kod tzv. bezbednjaka JNA i SUP-a Srbije (KOS i SDB) koji su na Veleprometu imali “kancelariju za ispitivanje”, gdje ih je mučio, a nakon ispitivanja i likvidirao rafalima iz kalašnjikova, uglavnom s leđa na obližnjoj ciglani; pucao iz škorpiona na zarobljenike (među njima i na Stjepana Lučića); pomagao u ubojstvu 14-godišnjeg dječaka o kojem piše Vilim Karlović u svojoj knjizi “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”.
Ovo mu je dokazano i za to je osuđen:
– usmrtio Zorana Bajića, prerezavši mu vrat;
– nanio teške ozljede Stipanu Lučiću, ispalivši mu rafal u noge;
– izveo Sinišu Rajkovića zvanog Zlatko, kojemu se od tada gubi svaki trag;
– izdvajao civile i zarobljenike i odvodio ih na ispitivanje, gdje su bili zlostavljani i mučeni, pa je tako vodio na ispitivanje i Silvestra Fundu i Anu Horvatinec;
– izdvajao iz autobusa zarobljenike i tukao ih, pa tako i Miroslava Frasa.
– nakon što je Damir Sireta zv. “Sićo” naredio zarobljenom Ekremu Nakičeviću da trči prema kukuruzima, što je ovaj i učinio, Curnić ga je usmrtio rafalom iz kalašnjikova.

Za hvatanje onih 9, koje gore spominjem, nikada nisam dobio dopuštenje nadređenih (a niti su ga oni dobili od naše vlasti). U međuvremenu, svi su pobjegli u Srbiju (osim jednog, koji i dalje živi u Negoslavcima, nije među ovima koji su nedavno uhićeni), gdje su kasnije suđeni i uglavnom nakon 1-2 godine pušteni na slobodu. Kasnije u ponovljenom suđenju neki su ipak osuđeni.
Sramota je ogromna što su taj posao odradila srbijanska tijela progona, a ne hrvatska. Prema uzoru na Izrael.
No, to je bol koja će me pratiti do kraja života…poglavito u ove dane.
Vjerujem da će im Bog suditi, kad već mi nismo.
Nekako se osjećam dužnim svake godine spomenuti ovog zločinca i podsjetiti na to kako smo kao Država zakazali, jer ništa nismo poduzeli da se pravdi privede što više takvih kao on. Tješim se spoznajom da je Curnić moj skromni doprinos žrtvi Vukovara…i to s ponosom ističem. Kamo sreće da sam mogao i više…ali nisam.

  •  
  •  
  •  
  •  

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *