ZAŠTO SAM JA USTAŠA

DRUŠTVENE TEME
Stipo Mlinarić Ćipe

[ZAŠTO SAM JA USTAŠA]

Iako sam napunio pedesetu, još uvijek nisam odgonetnuo zašto cijeloga života nosim žig koji su mi drugi utisnuli već i prije mog rođenja. Taj žig nema mirisa ni okusa, ne vidi se ni zdravim okom niti pod UV lampom, a naziva se “ustaša”. Sjećam se kao danas kada sam se prvi put susreo s tom strašnom riječju. Bilo je to prije točno četrdeset godina u četvrtom razredu osnovne škole, kada su se pod odmorom porječkala dvojica učenika iz mog razreda, Vukičević i Čučković kojem je otac preminuo dok je on još bio mali. Njih dvojica su se pod odmorom nešto gurkali i svađali, kad Vukičević kao iz topa ispali: „Čučkoviću, tvoj je tata ustaša!“. Čučković je prvo počeo plakati a potom mlatiti Vukičevića i potukli su se tako žestoko da ih nismo uspjeli razdvojiti sve dok nije došao nastavnik. Obojica su bili odlični učenici dobrog vladanja, pa je ta tučnjava bila još veći šok za nastavnika. On konačno smiruje stvar i počinje s ispitivanjem zašto je došlo do svađe, tko je što kome rekao. Na koncu istraga pokazuje da je razlog tuče upravo to drevno mitsko biće, taj nevidljivi „ustaša“.

Tog dana po dolasku kući iz škole pitam roditelje što je to “ustaša”. Nisam dobio odgovor koji bi radoznalog desetogodišnjaka iole zadovoljio. Izbjegavali su precizno objašnjenje i imao sam tad osjećaj kao da se i oni možda pomalo boje tog ustaše. Danas shvaćam da su se ipak bojali toga da ja u svojoj dječjoj naivnosti ne spomenem pred drugima da smo kući pričali o njemu.

Od tada pa sve do danas, to mitsko biće prati me u stopu, iako ga nikad nisam uspio vidjeti. 1988. odlazim u Tuzlu na odsluženje vojnog roka. I to pri JNA, protiv koje ću ratovati samo tri godine kasnije, dok će zapovjednik tog tuzlanskog korpusa, general Milutin Kukanjac, par godina kasnije razarati Sarajevo. Nakon nekih mjesec dana služenja vojnog roka, jedan kapetan koji nije iz moje jedinice, zove me na razgovor. Sjećam mu se i danas imena, kapetan Petkov Risto. Bezbednjak, kako bi oni rekli. Doista nisam znao zašto me pozvao jer sam bio dobar vojnik i nisam pravio nikakve probleme. Prvo je okolišao; odakle sam, kako sam se snašao u vojsci i slično, a onda počinje polako otvarati karte.
Majka mi je rodom iz Livna, pa ga zanima koliko često idemo tamo i tko od rodbine još tamo živi. Prelazi na mog oca, kada je i kako doselio u Vukovar, pita. Imamo li imovine u Skočaju, odlazim li tamo ponekad, znam li gdje je djed s očeve strane poginuo, gdje mu je grob? Zanimljiv sam mu jer me nije othranila ni partizanska ni komunistička žlica. Bezbednjak, kojem je posao da sve zna, očito je znao i za to mitsko biće koje se skriva u mojoj sjeni.

Ubrzo skidam čizme JNA i oblačim druge, puno ljepše – moje zenge, ali taj žig ostaje i dalje sa mnom. Cijelu 1990. i 1991. srbijanski mediji izvještavaju kako su u Hrvatskoj ustaše na vlasti i kako su posvuda njihovi bojovnici. Počinje krvavi rat u Vukovaru kojeg napadaju crvena zvijezda i kokarda, a ja za cijelo to vrijeme nisam vidio niti jednog jedinog ustašu. Brat i ja u obranu grada uključujemo se od prvih dana, točno 10. ožujka ’91. Poznavao sam tako skoro sve branitelje, domaće i one koji su došli u pomoć Vukovaru, a nisam vidio niti jednu jedinu crnu uniformu ili kapu sa slovom „u“. Zapravo, nama je to onda čak izgledalo pomalo smiješno, što šire tako jeftinu i prozirnu propagandu preko svojih medija.

Nažalost, na kraju će se pokazati da će upravo ta propaganda i njeni egzekutori počiniti strahoviti zločin nad nama. Pred kraj krvavog rata pozivaju nas preko zvučnika na transporteru: „Ustaše, predajte se!“. Mi iz Turbo voda dobili smo čak i etiketu „Turbo ustaše“, jer smo, kažu, bacali ručne bombe čak dvjesto metara daleko. Taj moj pečat, taj pečat svih naših branitelja, puninu svoga značenja dobiva tek kada naš Grad pada. Sve te “ustaše” trebalo je naime tada ubiti, izbrisati ih s lica zemlje.

Crvena zvijezda i kokarda zauzimaju razrušeni Vukovar i počinje krvavi pir koji traje tri dana. Tri dana zvjerskog obračuna s tim mitskim bićem kojeg oni progone već pedeset godina. Samo što ljudi nad kojima su se oni zvjerski iživljavali nisu bili nikakve ustaše, već obični Hrvati na koje su oni stavili pečat ustaše. Nitko nakon pada grada nije nas oslovio drugim imenom osim ustaše. Brata su mi ubili na Ovčari uz uzvike “Ubij ustašu!“. I njega i još 262 ranjenika. Nas koji smo završili po srpskim logorima nisu oslovljavali nikakvim drugim imenom osim ustaše. Sve silne batine koje smo dobili po logorima pratio je uzvik “Udri ustašu!“.

Napokon ulazim u slobodnu državu Hrvatsku i pomalo i zaboravljam na taj žig. Ali vrag nikada ne spava, pa nije prošlo dugo da se i u mojoj voljenoj državi, plaćenoj krvlju heroja, ponovo može se čuti ta riječ po kojoj su mučeni i ubijani.

A izgleda da i dan danas zazivanje ustaše čini čuda. Kada je izgovaraju srpske stranke u RH i počnu ponovo tražiti ta mitska bića, odmah znam da im zapravo treba par milijuna kuna ili neka mjesta po ministarstvima. Čim dobiju što traže to mitsko biće ponovo nestaje na neko vrijeme, kao da je usnulo zimski san. Kada ga pak takozvana desna politika krene spominjati, e to je već opasno: onda su i milijarde kuna u igri. Scenarij je poznat i više puta viđen: dok se mediji bave glodanjem kostiju tog bića kojeg u stvarnosti nema, ovi komotno zamračuju što su i naumili. Svi imaju teške traume od tog mitskog bića, kao djeca koju su plašili babarogom.

Imam dobru vijest za vas. Taj čudnovati ustaša umorio se više od svog tog silnog spominjanja što dolaze sa svih strana ove hrvatske medalje i odlučio se zauvijek vratiti u mitove. Ne može ni on više pratiti tko ga i kada zaziva, ni sam više ne razaznaje tko je na kojoj strani morala. Zbunili smo ga i zbrisao je – zauvijek. Jer kažu da bajke prestanu biti strašne čim djeca dovoljno stasaju razumom da u njih više ne vjeruju. Tako i u ovoj našoj, punoljetnoj Hrvatskoj, uz tek malo zdravog razuma, preostaju nam samo posve konkretni ljudi s vlastitim imenom i prezimenom, sa svojim konkretnim djelom ili nedjelom, sa svojom konkretnom zaslugom ili krivicom. A nama preostaje da se konačno izborimo za istinu, i to jednakim žarom kao nekoć za slobodu!

  • 35
  •  
  •  
  •  
    35
    Shares

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *