U SPOMEN PROSINAČKIM ŽRTVAMA

DRUŠTVENE TEME

HRVATSKI SU VOJNICI 5. PROSINCA 1918 KRVLJU PROSVJEDOVALI PROTIV VERSAILLESKIH OKOVA

“Hrvatski vojnici nakon svrsetka svjetskog rata (1914-1918) u jesen 1918. vratiše se kući s krvavih bojišta po Srbiji, Makedoniji, Karpatima, Galiciji, ruskim nizinama, u Turskoj, Francuskoj, Karavankama, Alpama, Italiji, Egiptu-vjerujuci da će njihova domovina Hrvatska postati slobodnom državom.

No slavosrbi, uz masonsku medjunarodnu kliku, odrediše Hrvatskoj ropstvo, predajući je krvavoj dinastiji Karadjordjevica.
Hrvatski podčasnici i vojnici prepušteni bez vodstva sami sebi, jer su Srbi od prvog trena lisili slobode najbolje hrvatske časnike, koji su u teškim bojevima uvijek bili rame uz rame sa svojim vojnicima, te u tim borbama na život i smrt zasvjedočiše, da je hrvatski vojnik i častnik dostojan svoje vojničke slave.

Unatoč toga, što je srpska soldateska uklonila i prezrela hrvatske generale Sarkotića, Matasića, Lipovčaka te Slavka Stancera, a napose našeg Vojskovodju Slavka Kvaternika i mnoge druge, ipak vjerni svojim načelima, odlucise hrvatski vojnici oduprijeti se aneksiji Hrvatske.

U krilu 53. pješačke pukovnije u Zagrebu, podčasnici Ivan Perečić, Dragutin Mort, Rudolf Cecelja, Ivan Šimunovic i Adolf Svare, osnovaše revolucionarni odbor, u cilju zapriječenja priključenja Hrvatske Srbiji.

Zbog polaganog pristizanja ratnika s raznih bojišta, bio je odredjen dan 5. prosinca 1918. za pokret. Toga dana postrojiše se postrojbe 53. pukovnije u svojoj vojarni i krenuše po vjernu braću domobrance u vojarnu 25. domobranske pješadijske pukovnije. Za čas trubač 25. pukovnije odsvira “Zbijeg” i priredjeni domobrani svrstase se po postrojbama na čelu sa svojom pukovnijskom glazbom. Starina svirac Ivan Celarić uz sada pokojnog Petra Cerovskog i vodnika Franju Kovačića sve pripremiše, da povedu svoje domobrane. U uzornom redu nastupahu postrojbe u pravcu Jelaciceva trga uz veliku pratnju rodoljubnog gradjanstva: Cilj nam bijase Proglasiti slobodnu hrvatsku republiku.

Uz to se izražavaše veliko narodno ogorčenje protiv Srba, sa povicima: dolje srpska dinastija, dolje kralj Petar, dolje srpski militarizam, a klicalo se slobodnoj Hrvatskoj, Stjepanu Radicu i hrvatskoj republici. No slavosrbi Pribicevic, Drinkovic, Grga Andjelovic, namjenise nama krvavi dan, koji jedini imasmo smjelosti i hrabrosti, da govorimo u ime hrvatskog naroda i da opovrgnemo laži, spletke i povijesno nasilje, te da se suprostavimo sramoti.

Dok su postrojbe hrvatske vojske u uzornom redu kretale prema Jelacicevom trgu-predvodio ih je Ivan Perecic, Dragutin Mort i Ivan Simanovic te Rudolf Cecelja, Petar Cerovski, Franjo Kovacic i Ivan Colaric-dotle u isto vrijeme slavosrpski razbojnici smjestiše teške strojnice na Jelačićevom trgu na kucama broj 4. i 6. na tzv.kuci Gnezda i “Elza-fluid Domu”, a povrh toga po okolisnim kucama carpare (snajperiste).

Slavosrpskom strojnom puskom na kuci br.4. zapovijedao je jugo-sokolas Miroslav Javand, a na kuci br.6. pokojni Marcel Ticak, a na Gnezdinoj kuci i “Elza-fluid Domu” zidov Leopold Deutsc i mornaricki castnik Dragutin Dolčak.

Netom sto stupismo na Jelačićev trg prosu se po nama smrtonosna vatra, te pade prvih par žrtava. Vodje na napustise vojnike, negopo tradiciji Hrvata prihvatise borbu na život i smrt.

Prvom strojopuskom na zaokretu Jelačićev trg-Splavnica zapovijedao je vodnik Ivan Prečić sa Sentmartonijem, Milanom Sormanom i Rudom Gregarinom. Drugom strojopuskom zapovijedao je i borio se pod najtežim okolnostima domobranski desetnik Emil Perska, s vodnikom Franjom Kovačićem i Dragutinom Mortom, koji su do zadnjeg trena pokrivali uzmak preostalih živih kod strojnih pušaka a po tome nastavili borbu s dobro zaklonjenim neprijateljem sve do prvog sumraka, dok nije konačno citav bataljun bivseg 5. srpskog puka zauzeo postavu na Jelacicevom trgu i Splavnici. Trećom strojnom puškom zapovjedao je poručnik Vinko Nemčić s vodnikom pokojnim Slavkom Sčukancom, pokojnim Arturom Weintraubom (koji je umro u emigraciji), Gnidićom i Ruzićem, a četvrtom strojopuskom zapovjedao je Rudolf Cecelja.

U toj nejednakoj borbi 14. nasih ratnih drugova dadoše svoje živote u sumrak zimskog dana i svojom krvlju natopiše srce grada Zagreba i majke Hrvatske, ostavljajući krvavi zavjet: nikada sa Srbima, nego samo slobodna Hrvatska!

Ovaj sveti zavjet hrvatskih mučenika 1918. ostvarila je Nova hrvatska država. Nama će ostati u vječitoj uspomeni sjećanje na naše poginule drugove, koji su se smjelo i nezaštićeni do posljednjeg daha borili, dok im je neprijatelj samo mrtvima mogao oružje isčupati iz ruku. Svoje život dadoše toga dana na oltar hrvatske domovine:

STANKO SĆUKANEC
VIKTOR KALEMBER
MILOS MRSE
MIJO STANICER
MATO GASPAROVIĆ
STJEPAN JURESA
JOSIP LUPINSKI
FERDO VERSEC
NIKOLA IVSA
DRAGUTIN KOSTELAC
ANDRO MARTINKO
TOMISLAV SVOBODA
ANTON TASNER-JELIČIĆ

Dok je zločinačka ruka ubojica sijala smrt, druga skupina nasih vojnika uputila se da nasilno razoruža zaklonjene neprijatelje. Na kucu Jelačić trg br.4. juriša Janko Sesok, Josip Godler, Antun Pavleković, Ferek, Ljubo Crnić te konačno ovo ubojničko prvo gnijezda, kojim je zapovijedao Miroslav Javand bude u tren oka razoružano i tako spaseni mnogi životi. Na drugu neprijateljsku strojopušku jurišao je odred vodnika Ivana Šimanovića, Matije Vlašića i drugih. Istodobno slavosrbi i plaćenici potpomognuti s postrojbama bivšeg 5. pjesadijskog puka i srpskim ratnim zarobljenicima, zauzeše razne postaje zasjede puta na Gornji grad. Naoružani bombama i teškim oružjem opkoliše bojište, te se tako svrši borba protiv daleko jačeg neprijatelja.

OSUDA HRVATSKIM VOJNICIMA I PRIJEDLOG SMRTNE KAZNE

Krvavi prosvjed oko 2500 hrvatskih vojnika s 14. ubijenih drugova jasno posvjedočiše raspoloženje hrvatskog naroda protiv svakoj suradnji sa razbojničkom srpskom dinastijom, s narodom bez značaja, bez prosvjete i uljudnosti, bez čovječnosti, sa sredinom koja je novacila razbojnike i zulumčare.

Taj prosvjed hrvatskih vojnika i hrvatskog naroda nije ostao nezapažen u uljudbenom svijetu. Tadasnji vojni državni tajnik trazio je postupak prijekog suda i smrtnu kaznu. Konacno redovni vojnički sud u Zagrebu osudio je:

Ivana Perecica na 10 godina zatvora,

Rudolfa Cecelju i Josipa Simanovica na 7 godina,

Dragutina Morta, Adolfa Svarca, Franju Kovacica, Janka Hercega i Ivana Babica na 3 i pol godine,

Janko Ronjan, Mirko Milosak, Franjo Gasparovic, Marko Maisel, Mirko Dragavic, Balz Sarca, Tomo Ratlacek, Konrad Skreblin, Stjepan Crncec, Josip Ruklic i Mirko Koren budu osudjeni od jedne do jedne i pol godine zatvora.

Sve su ove kazne vecim dijelom izdržane, a dijelom amnestirane. Valja ispraviti optužnicu vojnog državnog odvjetnika protiv nas, naime, da ne ostane povijesna krivotvorina, da smo mi hrvatski vojnici položili prisegu slavosrpskom nametnutom Narodnom Vijeću.

Naprotiv istina je, da smo s gnušanjem i prezirom odbili poloziti prisegu krvniku, kojeg nismo htjeli priznati glavarem hrvatske vojske.

Nije istina da je na dan 1. prosinca i 4. prosinca 1918. gradjanstvo grada Zagreba oduševljeno klicalo za ujedinjenje, niti je klicalo ubojici na srpskom prijestolju, vec su na manifestacije izvedena neodgovorna školska djeca i jugosokoli. Srbi, slavosrbi i placenici stvarali su umjetno raspolozenje, dok hrvatski muževi, koji mogoše govoriti u ime hrvatskog naroda, bijahu tek na povratku svojim kućama ili pak u zarobljeništvu.

Izvikivanje slobodne Hrvatske, poklici Stjepanu Radiću, demonstracije i bijesno ogorčenje protiv krvnika Petra, protiv srpske dinastije jasno svjedoce, da hrvatski muževi nisu htjeli Srbije ni ujedinjenja, ni srpske krvnicke dinastije, vec slobodnu i nezavisnu Hrvatsku.

Kada je tadanji vojni državni odvjetnik tako uporno tražio na prijekom sudu, a kasnije na redovitom vojnom sudu smrtnu kaznu nas vodja Ivan Perečić, ogorcen podvalama i uvredama proročanski je doviknuo: “Danas trazite nase glave, a za 20 godina oplakivat ćete nas!”

Iz zasjede, iza debelih zidina i sa krovova bez opomene sijahu smrt na zgražanje čitavog kulturnog svijeta. Dan 5. prosinac 1918. ostavio je u duši hrvatskog naroda vječitu uspomenu na svoje pale sinove.

Ove svijetle žrtve upalile su prvu revolucionarnu baklju protiv srpskih tirana i ubojica. Peti prosinac jest dan prosvjeda čtavog hrvatskog naroda koji nikada nije pristao na sramotno ujedinjenje sa Srbima, već je tražio svoju slobodnu državu.

“Hrvatski narod”, broj 293.od 5.XII.1941./UP

Robert Gađe

  • 33
  •  
  •  
  •  
    33
    Shares

2 razmišljanja na “U SPOMEN PROSINAČKIM ŽRTVAMA

  1. Uvijek u našem narodu postoje oni koji će dušu prodati stranom osvajaču .
    Grga Anđelinović je naredio u ime srpskog kralja pucanje i ubijanje prosvjednika u Zagrebu .
    Njegov rođeni brat djed je naših poznatih ovodanih dejstvenika , brace i seke Pusić .

  2. Otac Vesne Pusić Eugen bio je u NDH istaknuti sudac a koji je bio među rijetkima koji je preživio partizanski komunistički usud.Vesna nikada nije bila sjajna učenica a kao srednjoškolka zagrebačke V gimnazije imala je dosta jedinica, a razrednica joj je bila gospođa Petrović koja je bila supruga Gaje Petrovića, inače istaknutog praxis marksističkog filozofa i profesora logike na Filozofskom.Otac je na kraju svojoj neuspješnoj kćeri osigurao kraj škole i to u Americi, točnije u Novom Meksiku a koja je bila po američkim standardima po kvaliteti obrazovanja dno dna.Po povratku u Jugoslaviju,Pusička je upisala Filozofski a među prijateljima sa faksa bio joj je i Vojislav Šešelj a oboje su prošli izrazito visoko filozofsko obrazovanje praxis usmjerbe. Demokratske promjene 1990.,Pusička je dočekala kao dio Koalicije narodnog sporazuma uz Savku, Tripala, Dražena Budišu, Vladu Gotovca, Zlatka Kramarića i akademika Ivana Supeka.Tokom devedesetih prometnula se u veliku protivnicu Tuđmana i otvoreno podržavala osnivanje GONG-a, ,Radio 101,Feral Tribune i sve ono što je bilo na Sorosevu platnom spisku.Posljednjih mjeseci Tuđmanova života, u svibnju 1999. dok se hrvatsku javnost maltretiralo recimo sa ukradenim naslovom prvaka u korist NK Kroacije,Vesna i njen braco Zoran bili su među organizatorima skupa da se vrati ime Trga žrtava fašizma na kojemu je bilo izgreda jer je bio i kontraprosvjed kojeg je vodio pokojni Mladen Schwartz a spriječila ga je policija.S detuđmanizacijom nakon 2000.,Pusička je bila među stjegonošama tog projekta razvaline.19.veljače 2001.,samo osam dana nakon prosvjeda na splitskoj Rivi u znak potpore generalu Mirku Norcu, Pusička je istupila u Saboru da je Hrvatska izvršila agresiju na BIH.Ista ta Pusička govorila je da je krimos Jovo Smranader tako dobar da provodi u djelo njezinu politiku a spomenuti krimos ju je više puta pohvalio kao sjajnu političarku.Premda više nije aktivna, Pusičkine ideološke zasade u hrvatskoj politici, pa tako i u danas razrovanom HNS-u i danas su prisutne

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *