U Spomen na Nikolu Šubića Zrinskog

DRUŠTVENE TEME

Renata Franić

U spomen na Nikolu Šubića Zrinskog

Grof Nikola IV. Zrinski (na mađarskom: Zrínyi Miklós) (Zrin, oko 1508. – Siget, 7. rujna 1566.), bio je hrvatski državnik i vojskovođa, jedan od najslavnijih velikana hrvatske i mađarske povijesti, član velikaške obitelji Zrinski.

Život

Nikola Šubić Zrinski, prema nekim povjesničarima Nikola Zrinski – Sigetski, Nikola Zrinski stariji ili pak Nikola (IV.) Zrinski (jer je u rodoslovlju obitelji Zrinski četvrti po redu s tim imenom), bio je sin Nikole (III.) Zrinskog i krbavske kneginje Jelene Karlović, sestre (kasnijeg) hrvatskog bana Ivana Karlovića .

Nikola je ratovao protiv Turaka još od svoje rane mladosti i prošao kroz mnogobrojne okršaje. Kao vješt vojnik istaknuo se već u svojoj 21. godini u obrani Beča 1529. godine, car Karlo V. nagradio ga je tada konjem i zlatom. Osobito se proslavio 1542. godine kad je s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Građani i suvremenici su naveliko slavili njegovo junaštvo, govoreći da ga je sam Bog poslao. Zbog njegovog junaštva i Jurišićeve potpore, car i kralj Ferdinand I., 24. prosinca 1542. godine, izabrao ga je za hrvatskog bana.

Dana 17. lipnja 1543. godine vjenčao se je s Katarinom Frankopan, sestrom kneza Stjepana Frankopana Ozaljskog. U tom braku rodilo im se mnogo djece, od kojih je najpoznatiji Juraj (IV.) Zrinski. Među Nikolinim potomcima najznačajniji su njegov unuk Juraj (V.) Zrinski, te praunuci Nikola i Petar. Njegova kćer Katarina Zrinska je bila prva supruga ugarskog palatina Györgya Thurzó (1567.-1616.).[1]

Car i kralj je Nikoli, za njegove vojne zasluge, darovao Međimurje, s utvrđenim gradom Čakovcem, koje se od 1546. godine nalazi u posjedu obitelji Zrinski, sve do njihova izumiranja (krajem 17. i početkom 18. stoljeća).

Za vrijeme svoga banovanja, Zrinski je spasio “ostatke ostataka” (lat. “reliquiae reliquiarum”)[2] hrvatskog kraljevstva od sigurne propasti. Uspješno je ratovao i dobio velik broj bitaka. Godine 1556. Zrinski se odrekao banske časti, te je savjetovao kralju Ferdinandu I. neka postavi Petra Erdődya za novog bana. Kralj je teška srca ispunio zahtjev Zrinskog, ali mu je ipak udovoljio i otpustio ga je u najvećoj milosti imenujući ga pritom meštrom kraljevskih tavernika (rizničara).

Junačka obrana Sigeta

Godine 1566. sultan Sulejman I. kreće s više od 100.000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem osvajanja Beča i potom čitave Europe. Tako Sulejman I. dolazi do grada Sigeta srediti “stare račune” sa sigetskim kapetanom. Zrinski (tadašnji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava) je dobro opskrbio grad, te je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2.500 ratnika, koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim riječima: “Ja Nikola knez Zrinski obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!”.

Opsada je počela 5. kolovoza i trajala je punih mjesec dana. Kako se sigetska posada junački branila i pritom nanosila teške gubitke turskoj vojsci, veliki vezir Sokolović poslao je Zrinskom strjelicu s pismom u kojem mu je obećao da će mu darovati čitavu Hrvatsku ako mu preda Siget. Malo poslije Sulejman šalje dokaz Zrinskome da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Međimurju, te traži da mu preda grad ukoliko ga želi živa, a potom su poslali više pisama na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku, u kojima su pozivali branitelje da uludo ne gube glave, nego neka se predaju pa će ih sultan još i nagraditi. Iako su znali kako ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoć, Zrinski i branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali nego su ostali vjerni svojoj prisezi.

Tako su od jutra do mraka branitelji i dalje nastavili uspješno odbijati mnogobrojne juriše, nanoseći teške gubitke turskoj vojsci. Sultan Sulejman I. je iznenada umro 4. rujna, ali veliki vezir Mehmed-paša Sokolović vješto je zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral. Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad, Turci su očekivali predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci provalili su iz grada, te su junački poginuli, skupo prodajući svoje živote. Nakon što je Juraj Horvat topom napravio prolaz kroz tursku skupinu kod pokretnog mosta, Nikola Zrinski krenuo je u proboj iz utvrde. Najprije je pucao iz samokresa, a zatim Turke nastavio sjeći sabljom. U neravnopravnoj bitci, Turci su Zrinskog triput pogodili iz arkebuza, dvaput u tijelo i jednom u glavu. Kada je pao s konja, okružili su ga njegovi vitezovi kako bi ga obranili. Među ostalima, poginuli su plemići Vuk Papratović, Nikola Kobač, Petar Patačić, Lovro Juranić i Đorđe Pozojević .

Mrtvom Nikoli Zrinskom janjičarski je zapovjednik dao odsjeći glavu. Tijelo je pokopao Mustafa Vilić iz Banje Luke, nekadašnji Nikolin zarobljenik. Glavu hrvatskog bana, jednog od najvećih europskih junaka onoga vremena, vezir Mehmed-paša Sokolović poslao je svom bratiću budimskom paši Mustafi. Ovaj ju je, pak, kao opomenu poslao carskom generalu Egonu od Salma. U tabor carske vojske kod grada Jura (Győr) glava Nikole Zrinskog dopremljena je 14. rujna. Nikolinu su glavu 18. rujna preuzeli njegov sin Juraj (IV.) Zrinski, zet Baltazar Batthyány i svak Franjo Tahy. Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, lokalitetu nedaleko Čakovca, uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.

Svjetska slava

Junačko djelo Nikole Zrinskog, ili kneza Mikule, kako su ga još zvali, izazvalo je divljenje čitave tadašnje Europe, koja ga je nazvala novim Leonidom. Znameniti francuski kardinal Richelieu, ministar na dvoru kralja Luja XIII, napisao je ovo: “Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu.”
Četvorica preživjelih sigetskih branitelja su kasnije otkupljeni, a među njima su bili nećak Zrinskog Gašpar Alapić, te komornik Franjo Črnko, koji je kasnije na hrvatskom (kajkavskom ikavicom i glagoljicom), njemačkom i latinskom jeziku vjerno i potanko opisao sigetsku katastrofu. Kako su iscrpljeni Turci izgubili više od 30.000 vojnika, nije im bilo druge nego odustati od invazije na Beč i Europu.

Nikola Zrinski ml. (1620.-1664.), praunuk sigetskog junaka, hrvatski državnik i pisac, opisao je u svom epskom djelu pod naslovom Opsada Sigeta herojsku smrt svog pradjeda 1566. godine, koja je ušla u sve povijesne anale 16. stoljeća. Spomenuta poema pisana je na mađarskom jeziku. Iako ju je pisao Hrvat, smatra se jednom od najvećih dostignuća rane mađarske književnosti.

U svojem kapitalnom djelu Razgovor ugodni naroda slovinskoga, koji je više od dvjesto godina bio posve nezaobilazni dio popularne kulture koji se čitao (pjevao) u praktično svakom hrvatskom domu, Andrija Kačić Miošić posvećuje Nikoli Šubiću Zrinskom Pismu od bana Zrinovića i cara Sulemana trećega.

Iz toga vremena postoji jedna izrjeka koja se često pripisuje samom Zrinskom koji je znao da pomoći neće biti i da im nema druge nego držati Siget koliko mogu. Kada su Zrinskog pitali o kraljevskom pojačanju i hoće li uspjeti odbiti Turke, Zrinski je odgovorio: “Bog je visoko, a kralj daleko”.

Nikola Šubić Zrinski, “stup i štit hrvatski, grada sigetskog glavar i prvi strah turski vijeka svog” danas se slavi kao najveći hrvatski vojni junak, a danas ga osim nas Hrvata i Mađari smatraju svojim nacionalnim junakom. Među brojnim djelima i mjestima koja su posvećena Zrinskom, posebno se ističu opera “Nikola Šubić Zrinski” i trg Zrinjevac u Zagrebu.

Povodom 500. obljetnice rođenja ovog, kako su ga nazvali, “hrvatskog Leonide”, u Čakovcu je podignut spomenik Nikoli Zrinskom, nenadmašnom sigetskom junaku. Brončani kip, visok oko 3 metra, postavljen u perivoju uz velebni dvorac Zrinskih, svečano je, u nazočnosti mnogih visokih uzvanika, dana 6. prosinca 2008. godine otkrio predsjednik Hrvatskoga sabora Luka Bebić.

Zanimljivosti

Sablja N. Š. Zrinskog na izložbi u Muzeju Međimurja u Čakovcu prigodom 450. obljetnice Sigetske bitke
Nikola Zrinski cijenjen je i poštovan i u dalekom Japanu prije svega zbog svoje časne i “samurajske” smrti. U počast tom činu, japanski muški zborovi nerijetko izvode ariju iz opere “Nikola Šubić-Zrinski” koju su naučili 1919. nakon što su se hrvatski mornari (tada služeći u Austro-Ugarskoj mornarici) povlačili iz Sibira prema domovini, no brod im se nasukao pokraj Shimonoseki, jugozapadno od Honshua u Japanu. Tijekom popravka broda, mornari su bili nastanjeni u Kobeu, nedaleko od Osake, otprilike dva mjeseca, gdje su naučili lokalno stanovništvo pjesmu “U boj, u boj!”

  1. veljače 2006. u dvorani Kokugian u Tokiju, japanski muški zbor od 1000 ljudi, vođen maestrom Katsuaki Kozaijem pjevao je “U BOJ”, što je bio rekord takve vrste zborovskog pjevanja. Ovaj koncert posjetilo je 10.000 ljudi, a pokrovitelj koncerta, između ostalih, bilo je i hrvatsko veleposlanstvo u Japanu.
    Nikola Šubić Zrinski se u svom životu služio i glagoljicom.
    Tijekom rata u BiH, dvije brigade HVO-a nosile su ime Zrinski, Brigada “Nikola Šubić Zrinski” iz Busovače i 115. brigada “Zrinski” iz Tuzle.
    Odlukom Hrvatskog sabora 2016. godina je proglašena
    Godinom Nikole Šubića Zrinskog.
    Ovoj odluci prethodila je rasprava nadležnog saborskog odbora, u kojoj je rečeno: “Mađari ga slave deset puta više od nas – zamjerio je Ilčić, a HDZ-ov Miroslav Tuđman uz osmjeh je dodao kako je razlog tome vjerojatno to što ga oni smatraju svojim.”
    Ovo pripisivanje svjedoče i muzikolozi: “Poput Nikole Šubića Zrinskoga, ti su plemići (Petar Zrinski i Fran Krsto Frankapan) u Mađarskoj bili (jesu) tretirani kao Mađari, a u Hrvatskoj kao Hrvati.”
  • 25
  •  
  •  
  •  
    25
    Shares

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *