U Siriji se puno toga zakompliciralo

DRUŠTVENE TEME

NAJNOVIJE SA ADVANCE, analiza.

Turska je jučer izgubila 33 vojnika u Idlibu (vjerojatno i više). Ubijeni su u zračnom napadu, navodno sirijskom zračnom napadu, iako neki neslužbeni izvori sugeriraju da su možda ruski vojni zrakoplovi odradili bombardiranje. Jasno, ako i jesu bili ruski, onaj tko danas iz službene pozicije kaže “bili su ruski” može si ime zapisati na stranicu povijesti kao osoba koja je proglasila rat između Rusije i Turske 2020. godine. A proglašenje “vrućeg rata” između Rusije i Turske bila bi malo veća opasnost po svijet od aktualnog širenja koronavirusa.

Naravno, takvu prekretnicu neće nitko prijeći olako, ali da smo došli i do takve opasne situacije, jesmo. Rusko-turska “suradnja” u Siriji je farsa koju pratimo već nekoliko godinama. Imamo dva aktera s potpuno različitim interesima koji oboje jako dobro znaju što bi značilo da se njihovi interesi frontalno sudare. Nastojeći to izbjeći, ili u najmanju ruku odgoditi, odlučeno je da će se kreirati nekakav okvir suradnje koji bi poslužio kao odgoda konfrontacije. Bila je to primarno “dobra volja” Rusije jer Turska zapravo ništa nije stavila na stol. Svi sporazumi koje smo do sada imali priliku vidjeti – formiranje tzv. “de-eskalacijske zone” u Idlibu, pokretanje zajedničkih rusko-turskih patrola, dopuštenje Turskoj da odbaci kurdske snage sa svojih granica… sve su to bili segmenti kontinuiranog ugađanja sve agresivnijem turskom predsjedniku Erdoganu i njegovim pretenzijama ne samo na sirijski teritorij već i sirijski politički ustroj.

Možemo raspravljati o tome je li takav pristup bio naivan – jer jasno je od prvog dana da se ugađanjem neće smekšati Erdogana, učinit će ga se još gladnijim – ili je pak potpuno poslužio svrsi. Da, prisutnost turske vojske u Siriji danas je veliki izazov koji prijeti scenarijem u kojem će se direktno sukobiti turska i ruska vojska, ali zamislimo na trenutak što bi tek bilo da se turske ambicije nisu diplomatski, od strane Rusije, odgađale i usporavale? Turska vojska možda bi danas bila pred vratima Damaska. Umjesto toga sada je u idlibskom kotlu i, kao što možemo vidjeti, trpi vrlo konkretne gubitke.

Naravno, Erdogan sada može “baciti sve što ima” u Idlib, dovoljno mu je prijeći granicu, ali uspjeh mu više nije zagarantiran. Od esencijalne je važnosti bilo spriječiti tursku vojnu invaziju u trenucima kada je jedan Aleppo bio u krajnje neizvjesnom stanju. Da je kojim slučajem turska vojska danas u kontroli najvećeg sirijskog grada bio bi to scenarij u kojem bi se Sirija ili razmrvila ili bi pak Damask morao pristati na ogromne ustupke (uz vjerojatni odlazak Assada s vlasti).

Turska vojska je pak sada u Idlibu uspjela donekle revitalizirati tamošnje militante koji su bili na rubu propasti i povela ih je natrag do auto-ceste Aleppo-Damask, ali daleko od toga da je to nekakav munjeviti preokret. Štoviše, sirijska vojska napreduje na jugu Idliba krećući se, polako, ali sigurno, prema gradu Jisr al-Shughur. Da, gubitak Saraqiba je konkretan udarac kao i ponovno presijecanje auto-ceste M5. No i sirijskoj vojsci je jasno da ovu rundu nisu izgubili od svog višegodišnjeg neprijatelja već od turske artiljerije koja je morala otvoriti put istima. Drugim riječima pitanje je koliko će militanti dugo moći držati Saraqib.

Naravno, svi ti sitni pomaci na karti Idliba uskoro bi mogli postati trivijalni ako se zaista dogodi eskalacija koja će u direktan sukob uvući tursku i rusku vojsku, fokusirajmo se stoga sada isključivo na to pitanje.

Turska se nadala da će Rusija ustuknuti kada tisuće turskih vojnika počnu prelaziti granicu, nadali su se da će Rusija sugerirati Damasku da se ofenziva zaustaviti i da će se linije stabilizirati. No, to se nije dogodilo – Rusija je ovog puta, za razliku od nekoliko prethodnih, još dodatno pojačala “zeleno svjetlo” ističući kako Sirija ima svako pravo braniti se od terorista dajući pritom također na znanje kako je turska vojska u Idlibu u ulozi pomaganja terorističkih skupina te samim time se više na nju neće gledati blagonaklono. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov bio je posve jasan u komentaru koji je dao prije nekoliko trenutaka: “Damask ima pravo uzvratiti udarac kada se nađe pod napadom terorista, a Moskva nipošto nije u poziciji da zaustavlja Sirijce u onome što podupire čak i UN Vijeće sigurnosti”.

Time Rusija ne samo da je dala potporu za nastavak sirijske ofenzive – a sada je to već i ofenziva koja aktivno radi na eliminaciji neprijateljske turske vojne prisutnosti – već i argumentira kako je ta borba legitimna. Turska pak, bez obzira kakvom se retorikom služila, jednostavno ne može pobjeći od toga, od činjenice da su poslali svoje vojnike u Idlib da aktivno pomažu skupinu koja uistinu jest teroristička. Podsjetimo, nije ovo dio informacijske propagande, izjava u kojima primjerice sirijski državni mediji svu opoziciju nazivaju “terorističkom” – ovo je “crno na bijelo”, ovdje imamo ekstremiste iz skupine Hayat Tahrir al-Sham (HTS), ogranak Al-Qaede u Siriji, skupinu koju je čak i SAD kategorizirao kao “terorističku” još 2017. godine.

Da se Erdogan može u ovoj situaciji uhvatiti u kolo s nekakvim “umjerenijim” kadrom, stvar bi izgledala, donekle drugačija, ali ne može, kasno je za to. Zna se tko vodi glavnu riječ u Idlibu i zna se tko je do nedavno jedini bio u stanju zaustaviti sirijsku vojsku u njenoj ofenzivi – isključivo HTS. Sada kada je HTS bio na rubu sloma ušla je turska vojska i digla ih iz mrtvih.

Lavrov je u svom komentaru također podsjetio kako iz Idliba i dalje stižu napadi (dronovima) na rusku zračnu vojnu bazu Khmeimim pokraj Latakije. To je naglasio kako bi dao Turskoj do znanja da Rusija neće imati tolerancije prema teroristima u Idlibu. “Razdvajanje normalne opozicije od terorista nije obavljeno u periodu od sada već više od godinu dana, a sirijska vojska ima svako pravo uzvratiti i poraziti teroriste”, rekao je Lavrov.

Naravno, Erdogana nije briga za te klasifikacije. Teroristi u Idlibu za njega su skupine koje podupire njegovo biračko tijelo u Turskoj i dok je tako, a ostat će tako, po čistoj inerciji politike Erdogan će grčevito podupirati te ekstremiste da se ne bi, između ostalog, neke njemu bliske frakcije okrenule protiv njega. U međuvremenu, kroz zadnjih nekoliko godina, Erdogan je u zatvore potrpao sve one građanske i političke elemente u Turskoj koji su se oštro protivili tom suludom planu podupiranja radikalnih islamističkih snaga (do sada u Siriji, a od sada već i u Libiji!). Dakako, dobar dio Turske i dalje je protiv Erdoganovih planova, no Turska nije više zemlja u kojoj bi se javno mogla izraziti opozicijska vanjska politika.

Je li Erdogan toliko “ambiciozan”, i u isto vrijeme svjestan svoje političke neodrživosti ako popusti u Siriji, da je sada spreman i s Rusijom zaratiti? Nažalost jest. Činjenica da je Turska odmah panično u pomoć pozvala NATO i SAD to potvrđuje. Srećom, ne čini se kako je SAD voljan ući u ovaj sukob (na stranu militaristi kao što su Lindsey Graham koji bi bez razmišljanja išli u rat s Rusijom), ali Erdogan bi ih uvukao “bez problema”.

Potrebna je poprilična odvažnost, da ne kažemo drskost, tražiti od NATO-a da “kolektivno brani” jednu Tursku koja prema svakoj interpretaciji međunarodnog prava upravo sudjeluje u ilegalnoj vojnoj invaziji na drugu zemlju. Da je Sirija izbombardirala nekoliko turskih gradova onda bi situacija bila drugačija (iako, u kontekstu turske uloge u Sirijskom ratu, čak i takav scenarij mogao bi se argumentirati, naročito u slučaju da su to napadi na turske vojne ciljeve), ali nije – Turska želi da je Zapad vojno podupre zato jer njihovi vojnici ginu u ilegalnoj invaziji tuđe zemlje (!).

To je čak i kukavički. Ako Erdogan želi biti agresor, ako su mu uzori zaista nekakvi osmanski vojskovođe, onda neka se tako i ponaša – neka snosi stoički posljedice koje proizlaze iz takve agresivne politike. Umjesto toga Ankara šalje hitne pozive u pomoć Washingtonu jer, eto, ne ide sve prema njihovom planu, odnosno napadnuta zemlja, Sirija, se udostojila samu sebe braniti!

Neki smatraju kako je ovo situacija koja jako ide na ruku američkoj vanjskoj politici koja je već dugo vremena tražila način kako izaći na kraj s problemom “rusko-turskog približavanja”. Izgledala da su brinuli bez veze jer rusko-tursko približavanje je samo povremena manifestacija sličnih interesa (S-400, Turski tok) i Erdoganovih želja da sebe pozicionira kao opasnog igrača koji će moći ucjenjivati i Istok i Zapad.

Možda SAD iskoristi sada ovaj brzo ostvarujući rusko-turski raskol za svoje interese i pokuša izvršiti pritisak na Rusiju (ali ako to bude samo verbalni pritisak, Rusija neće niti trepnuti), no dugoročno će Amerikanci shvatiti da im saveznik poput Erdogana ne treba, a on pak misli da će onda moći u pomoć zvati Moskvu, Peking…

Gotova su takva vremena, zapravo nikad nisu ni postojala. Neki će reći da je u drugoj polovici 20. stoljeća tadašnji predsjednik SFRJ Josip Broz Tito uspješno provodio takvu politiku balansiranja između velikih sila. Možda, ali SFRJ nije sudjelovala u vojnim invazijama. Erdogan je mogao biti veliki državnik na međi između Europe i Bliskog istoka, ali se polakomio i uskoro će se to loše odraziti po njega.

Ako ga ova situacija do te mjere frustrira da je spreman upustiti se u nešto najluđe do sada, u napade na rusku vojsku, onda će to biti njegov sigurni kraj. SAD želi s Putinom napraviti isto što zapravo želi i s njim – smijeniti ga. No, u tim vanjskopolitičkim planovima teško da je jedna od opcija “Treći svjetski rat”, a Erdogan, sada se to vidi, čak bi bio voljan staviti potpis i na to kada traži od NATO-a da uđe u Idlib (jako dobro zna da je to onda rat između Rusije i NATO-a).

Najbolji scenarij, kojeg nažalost nećemo gledati, bio bi rusko-američki dogovor da zbog Erdogana se ne isplati dovoditi sigurnost cijelog svijeta u pitanje. Najgori pak scenarij, koji zvuči realniji u ovoj situaciji, je da SAD malo “pogura” Erdogana da uđe u sukob s Rusijom, kao što su nekoć pogurali i Saddama Husseina da uđe u sukob s Iranom. Ne bi čudilo da netko “šapne” Erdoganu: “Mi ćemo ti čuvati leđa, ti si tamo jači, Idlib je tvoje dvorište, Rusiju se može izbaciti…” – a ovaj bi mogao i povjerovati.

U SAD-u danas postoji mišljenje da bi bilo “super” gurnuti Tursku i Rusiju, odnosno Erdogana i Putina – jer oboje smetaju američkim idejama – da se “pobiju” u Siriji. NATO, produžena ruka američke vanjske politike, ostao bi po strani, taman na dovoljnoj distanci da ne izbije Treći svjetski rat, i s oduševljenjem bi gledali kako se dva njima nepodobna aktera iscrpljuju i ubijaju.

U to nema ni najmanje sumnje. Kako je onda moguće da Erdogan i Putin nisu u stanju to prepoznati i na vrijeme spriječiti? Jednom od njih to je i više nego jasno još od početka, no drugi već godinama nema hladnu glavu.

Turska je zemlja koja je od stabilnosti, koju jest donio Erdogan, postala zemlja političkog, ideološkog i ekonomskog kaosa – što je također donio Erdogan. Turske ambicije u Siriji postale su pak sinonim i metafora za uspjeh ili propast stvaranja te “nove Turske”, islamističke sile koja će sama, mimo Istoka i Zapada, voditi veliku riječ oslanjajući se na onaj dio muslimanskog svijeta koji u toj frakciji Islama vidi priliku za snagu i suverenitet.

Erdogan zna da Turska protjerana s vlastitog praga ne može biti velika regionalna sila. Po glavi mu se sada vrti onaj srušeni ruski Su-24 kojeg su oborili 2015. tvrdeći kako je isti ušao u turski zračni prostor. Vrti mu se po glavi kako Rusija tada nije učinila ništa i da, možda, ne bi ni ovaj put, čak “vidi” Ruse kako pakiraju stvari i odlaze iz Sirije… Ako misli čak i približno opisanom onda jako podcjenjuje Rusiju i ne shvaća da simbolika koju za njega predstavlja Sirija za Rusiju predstavlja još i daleko više jer, kako smo pisali u prethodnom osvrtu, Rusija se u Siriji bori za svoju dugoročnu egzistenciju i protiv vojnog obruča koji se oko nje stvara. Nitko ne stvara nikakav vojni obruč oko Turske. Turska je uistinu zemlja koja bi mogla, da nema osvajačkih ambicija, živjeti mirno i u skladu s njenom prethodno isticanom politikom “nula problema sa susjedima”. Imajući to u vidu, na Erdoganu je da se povuče i zaboravi na Idlib. A ako neće, turski vojnici nastavit će ginuti. Možda su jučerašnji napad zaista izvele sirijske zračne snage, ali idući bi mogao biti ruski.

Vrući rat između Turske i Rusije zvuči kao nešto jako veliko i opasno. Izbjegavanje bilo kakvog direktnog sukoba pak sve više zvuči kao teško održivo stanje. Postoji li nešto “između”? Kratki sukob u kojem bi jedna strana shvatila da ne treba ići dalje? Možda, ali uz takvo razmišljanje često počinju svi veliki i krvavi ratovi…
.
Još malo pa kreće, bum, tras, bum.
.
……………………….lungo

  •  
  •  
  •  
  •  

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *