Samo tiho, da se fašizam ne uvrijedi

DRUŠTVENE TEME

Stipo Mlinarić Ćipe

[TIHO, DA SE FAŠIZAM NE UVRIJEDI]

Europa danas obilježava dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima. To je važno činiti, i na taj dan se mora o tome govoriti kako se nikada ne bi ponovili i kako bi ih na vrijeme mogli prepoznati ako opet negdje zaprijete. Zapadnoj Europi to predstavlja sjećanje na zbivanja od prije 75 godina, a Istočnoj Europi obilježavanja strahote s kojom su u miru raskrstili tek prije 30 godina. No, hrvatska priča je opet, tipično hrvatski, znatno drugačija i puno teža. Mi se na žalost s totalitarizmom nismo uspjeli razići samo kroz mirne prosvjede, nego kroz bolno prolijevanje krvi. Ono što se zbivalo u Domovinskom ratu, upravo je značilo krvavo razračunavanje s totalitarizmima kojih se danas sjećamo. I to, na njihovom zalasku, mi smo se morali razračunati s oba režima odjednom: Komunističkim i fašističkim totalitarnim režimom istovremeno.

Poznato je da su na mnogim mjestima fašizam i komunizam u početku koketirali da bi se tek kasnije sukobili. Ali ne svugdje i ne potpuno. Jugoslavenski komunizam je, moramo se toga sjetiti, krajem rata apsorbirao četnički fašizam koji je unutar njega preživio u svim strukturama sve do devedesetih, da bi se onda obadva u neviđenoj simbiozi sručili na Hrvatsku otvoreno šurujući sve do svog konačnog poraza. Kokarde i petokrake su se vratile u ono razdoblje romanse po Romaniji i Užicama, kako bi nastavili tamo gdje su prije stali.

Da se s njima nisam susretao licem u lice, ne bih nikada povjerovao ni shvatio tu bliskost ovih dvaju totalitarizama. Ali posvuda sam susretao sljubljene i prigrljene petokrake i kokarde, u Vukovaru i po logorima. Pod tim obilježjima i idejama Moj grad Vukovar u kojem sam rođen razoren je s preko milijun granata od te iste dvoglave nemani. To su bili komunizam i četnički fašizam zajedno. Ti totalitarizmi u svojoj mržnji i bolesnoj ideji nisu birali ciljeve, tukli su i po civilima i po civilnim kućama, crkvama, bolnici i kulturnoj baštini. Četnički fašizam i jugoslavenski komunizam nije poznavao svetost grada, mjesta i života. Svi avioni, tenkovi i ostala oruđa bila su obilježena tom krvavom crvenom petokrakom. Kada su napokon zauzeli grad s njima dolaze neljudi s kokardama na glavama. Komunistički i četničko-fašistički totalitarizam marširali su napokon zajedno. Ta mješavina dva zla dovela je do toga da u jednom danu ubiju 1500 ljudi među njima i ranjenike iz bolnice. Žene siluju i otimaju im sve materijalne stvari. Muškarce odvode u konc-logore uz batine i ubojstva. Komunistički i četničko-fašistički totalitarizam sljubljeni u mržnji iz koje su i potekli.

Dok zapadna Europa jedva ima svjedoka tih strahota, a istočna Europa samo svjedoči o mirnodopskim iskustvima, mi u Hrvatskoj imamo desetak tisuća ljudi koji su živi svjedoci zvjerskih stradanja od ruku komunističkog i četničko-fašističkog totalitarizam zajedno – o čemu bi morala i bila dužna govoriti cijeloj Europi i svijetu. Cijeloj današnjoj generaciji cijeloga svijeta Hrvatska bi morala prenijeti jedinstvena svježa iskustva susreta oči u oči sa zlom ovih dvaju zala, kako bi ih se danas lakše detektiralo i uklanjalo. Ali, zašto se to ne događa?

Činjenica da se Hrvatska srami ili boji o tome govoriti i podsjetiti nas u kakvom smo totalitarizmu živjeli i kako je sijao smrti i krv sve do prije 3 desetljeća u svom posljednjem krvavom piru u Europi, nešto govori. Straši me to. Jer, ako se o tome ne može i ne smije govoriti, to može značiti samo jedno: da su i komunizam i četnički fašizam još uvijek negdje prisutni, i da se nismo s njima obračunali do kraja. Ali, morat ćemo, kako – tako.

  •  
  •  
  •  
  •  

3 razmišljanja na “Samo tiho, da se fašizam ne uvrijedi

  1. Politička ideja univerzalizma, kao središnje organizacijske ideje svijeta 20. stoljeća, svjetskog nadnacionalnog ujedinjenja, uz smanjenje i dokidanje suvereniteta pojedinih nacionalnih država, pokazala se kao nemoguća misija. Suverena nacionalna država se još uvijek nije iscrpila kao središnja organizacijska ideja čovječanstva, bez obzira na atomsko doba u koje je čovječanstvo ušlo. Tako očekivana ideja da će nacionalizam i suverenitet nacionalne države sačuvati svoje pozitivno značenje još samo na “periferiji” čovječanstva, za kolonijalne i neslobodne narode, se nije pokazala točnom, već se nasuprot tomu, danas osjeća prava renesansa suverenizma u čitavom svijetu.
    Danas obilježavamo dan žrtava totalitarnih režima koje su u 20. stoljeću dostigli strahovitu brojku od oko 160 milijuna od čega su komunistički režimi pobili stotinjak milijuna ljudi u miru. Među najvećim svjetskim žrtvama, u odnosu na broj stanovnika, takvih masovnih komunističkih ubojstava se nalazimo i mi Hrvati koji bi se trebali toga sječati kao upozorenja, sve dok nas bude bilo na ovome svijetu. Na žalost mi još i danas imamo na vlasti protusuverenističke, globalizmu podređene sluganske antihrvatske vlasti koje ne respektiraju nedužne hrvatske žrtve, pale samo zato jer nisu bile za obnou velikosrpske tvorevine YUgoslavije već za samostslnu Hrvatsku državu. Krajnje je vrijeme da se odnos vlasti u Hrvatskoj u tom pogledu iz temelja promijeni, ali zato je potrebna aktivna borba protiv onih koji rade protiv hrvatskih nacionalnih interesa, a za interes stranih središta moći koji Hrvatsku vide samo kao nekakav dio “regiona” u kontinentalnoj podružnici buduće globalne države i to s, iz temelja, izmjenjenim stanovništvom.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *