Pravo na dom ugušen u državnom nasilju

DRUŠTVENE TEME

Žvižduk s Bukovca

Vrijeme Kad je Hrvatska još imala srce

10.7.2015 – 10.7.2016.
Godinu dana od deložacije obitelji Cvjetković…Teško je naći prave riječi…Sam pogled na slike vraća toliko dubokih sjećanja…Neprospavana noć prepuna nevjerojatno jakog zajedništva, sa svih strana čuli su se razgovori o nehumanosti kapitalističko-bankarskog sistema, ispunjeni nepokolebljivom vjerom da u ovom slučaju svi zajedno možemo zaustaviti surovost tog vampirskog sistema i obraniti dom deveteročlane obitelji. Poruke podrške stizale su sa svih strana. Uz molitvu, pjesmu i razgovor, brzo je svanulo jutro i dolazak interventne policije u broju koji je malo tko od prisutnih očekivao…400 interventnih policajaca u punoj spremi, poslanih od vrha “socijalno-osjetljive” države da izbace roditelje, 4 kćeri, sina, zeta i jednogodišnje dijete na ulicu zbog ovrhe kojoj je nepravilnost bila sredne ime. Nije me to čudilo s obzirom da nas je ustavni sud RH par dana prije optužio za rušenje ustavno-pravnog poretka, jer smo se zalagali za provođenje članka 34. Ustava RH o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda koji govori da je Dom nepovrediv. Voltaire je rekao, opasno je biti u pravu, kada je vlada u krivu..U ovom slučaju, nije bila samo vlada u krivu, nego i sudstvo, o čijoj se nesposobnosti i nepovjerljivosti tih dana na veliko pisalo. U jednom trenutku našao sam se na vrhu barikade s megafonom u rukama. Taj osjećaj neću zaboraviti dok sam živ, ruke su mi se tresle i knedla u grlu je bila veličine sunca, ne zbog straha, nego zbog ponosa, prkosa i inata koji mi je preplavio čitavo tijelo, svaku stanicu bića. Obitelj koja je sada brojila 200 članova je toliko glasno orila “PRAVO NA DOM”, “NEDAMO BUKOVAC” i sve ostalo što nam je palo na pamet da se moglo osjetiti kako je policiji neugodno što moraju raditi to što rade. Posebno pamtim trenutak kada smo na zvnučnike pustili Thompsonovu Lijepa li si, svi smo pjevali kao jedan, a tada mi je prišao buraz i rekao da pogledam policajca koji stoji ispred dvorišta. Taj jadni čovjek nije mogao suspregnuti emocije i rijeka suza mu je potekla niz obraze, niti on nije mogao izdržati nepravdu kojoj je svjedočio. Prvi put u životu vidim da policajac plače. Ni ostali interventni policajci koji su bili ispred dvorišta nisu odavali dojam da podržavaju deložaciju, izgledali su kao da su tu protiv svoje volje, ali ipak, posao je posao, nažalost bili su instrument preko čijih se leđa prelomila teška nepravda i iako smo se potajno nadali, taj put nisu stali na stranu naroda, već su ostali na onoj suprotnoj, strani bezosjećajnog sistema. Kada su došli ovršitelj i sutkinja, višesatna drama je bila na vrhuncu, toliko nepodnošljiva da se napetost mogla rezati nožem. U jednom trenutku gđa.Balenović kao povjerenica predsjednice ulazi u naše dvorište i govori policiji da ne provede deložaciju, u drugom trenutku sutkinja i ovršitelj beskompromisno tjeraju policiju da pod SVAKU CIJENU provede deložaciju. U jednom trenutku smo bili uvjereni da smo ponovno obranili dom, u drugom trenutku počelo je rušenje barikade i početak deložacije. Jedino što je u tom trenutku bilo veće od nepravde, bilo je zajedništvo ljudi koji su s obitelji živjeli svo vrijeme obrane od tajne deložacije. Poštujući odluku obitelji Cvjetković kuću smo napustili dostojanstveno i bez pružanja sile. Pamtim povijesne riječi gđe.Cvjetković :”Neću dopustiti da HRVATSKA POLICIJA ide na HRVATSKI NAROD u MOJOJ KUĆI, pred očima moje djece!”… I beskrajno joj hvala na tome,jer samo dragi Bog zna što bi se događalo u nastavku dana, da nismo mirno napustili kuću. Nevjerojatno težak osjećaj bio je napustiti kuću, nakon toliko nezaboravnih trenutaka, ljubavi, sreće i zajedništva koje smo u njoj, u nezamislivo teškim uvjetima, međusobno dijellili mjesecima. Dom obitelji Cvjetković, postao je dom svih boraca za pravdu.

Ovim putem pozdravljam sve članove moje druge obitelji, svu Plemensku braću i sestre, sve Bukovčane i sve prijatelje koji su ovoj obitelji pomogli na bilo koji način!

Još 2 parnice su u tijeku, tako da svim srcem vjerujem da će obitelj Cvjetković dokazati da im je učinjena jedna od najvećih nepravdi u novijoj povijest RH i da će na kraju pravda ipak pobijediti!

Peace, love & happiness svima <3

Delozacija Cvjetkovic 100715

Zagreb, 100715.Mogilska ulica 5, Bukovac.6. pokusaj delozacije obitelji Cvjetkovic. Ustavni sud odbio je ustavne tuzbe obitelji Cvjetkovic protiv ovrhe u slucaju Croatia banka-Tomislav Cvjetkovic.Foto: Dragan Matic / CROPIX

  • 3
  •  
  •  
  •  
    3
    Shares

10 razmišljanja na “Pravo na dom ugušen u državnom nasilju

  1. 10.07.2015 – neki misle da je na taj dan sve završilo, da je nepravda opet pobijedila, no na taj dan sve je započelo. Na taj dan u Mogilskoj 5 jos jednom je drzava iskoristila silu kako ne bi priznala vlastitu pogrešku tj.nemar i dokaz da kriminal prolazi. Nemojte misliti da je taj dan nepravda pobijedila. Mogilska 5, moj dom, je simbol otpora prema bezakonju, omalovažavanju osnovnih ljudskih potreba kao sto su PRAVO NA DOM, ali s obitelji kakvu imam i obitelji koju sam dobila u to vrijeme moj dom je tamo gdje ste vi i ja s vama. Situacija u kojoj smo bili moja obitelj i ja vi ste učinili lakšom, svaki dan oko 70 ljudi zivjelo je u Mogilskoj 5 i to je bilo preko 70 ljudi različita razmišljanja, različiti stavovi, razlicite vjeroispovjesti, ali taj dan svi smo bili kao jedno i zato vam kazem ono sto sam taj dan doživjela ne mogu usporediti s ni jednom školom ni jednim iskustvom jer zbog vas, vjerujem da govorim u ime svoje obitelji, bogatiji smo nego ikad. Hvala puno svima koji ste jos uz nas, koji ste bili i koji ce te biti. Ovo nije kraj, puno toga nas jos ceka ali uz Božju pomoć i moju novu obitelj nema prepreka na putu prema pravdi. ❤️🏡🇭🇷

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *