POVRATAK U BUDUĆNOST AGRESOR I ŽRTVA – je ZLOČINCI I HEROJI

DRUŠTVENE TEME

Josip jurčević

Danas sahranjujemo Tomislava Merčepa, jednog od heroja obrane Hrvatske od srbijanske oružane agresije.
Merčep je uhićen u Božićno vrijeme 2010., te u dugotrajnom i politički montiranom sudskom procesu osuđen po šabloni Haške mreže, jer je bio “na pogrešnoj strani povijesti”.
Povodom njegova tadašnjeg uhićenja objavio sam na portalu dnevno.hr kolumnu, koja je danas aktualnija nego prije deset godina kad je napisana.

POVRATAK U BUDUĆNOST
AGRESOR I ŽRTVA – je ZLOČINCI I HEROJI

Zaista je krajnje perverzno kad se uspoređuje gdje su 1991. g. bili i što su radila dva Vukovarca. S jedne strane Vojislav Stanimirović, a s druge strane Tomislav Merčep, te gdje je danas Stanimirović, a gdje je Merčep!

Agresor i žrtva
Prije dvadeset ili petnaest godina, u Hrvatskoj je sve bilo potpuno jasno. Nije bilo nikakve dvojbe. Ta potpuna jasnoća i nedvojbenost nije bila rezultat nekog apstraktnog razmišljanja, nego iskustvo koje se izravno – sa svim osjetilima – fizički najbolnije osjećalo.
Ta, tko je u Hrvatskoj tada – tijekom srbijanske oružane agresije – mogao ne vidjeti dvadesetak tisuća ubijenih građana. Od toga preko 300 djece. Tko nije susreo neku od obitelji koje su panično potraživale 18.000 svojih najbližih koji su se vodili kao nasilno odvedene i nestale osobe. Među nama se kretalo desetak tisuća ljudi koji su bili tek pušteni iz srbijanskih logora i svjedočili su o strahotama fizičkih i duhovnih tortura, koje su na njima i u njima bile potpuno vidljive.
Brojne obitelji u neokupiranim dijelovima Hrvatske su – u svojim domovima – udomile većinu od približno 300.000 prognanika i približno 600.000 izbjeglica. Svi su oni bili živi svjedoci, dokazi i slike tragedije koju smo proživljavali.
U pokušaju kretanja prostorom Hrvatske sudarali smo se s čak trećinom teritorija kojeg je okupirao srbijanski agresor, a na kojem se nalazilo preko tisuću naselja. Srbijanski agresor je uništio 30 posto hrvatskog gospodarstva, razorio približno 160.000 stambenih jedinica. Srbijanska vojska je potpuno ili djelomično razorila povijesne jezgre u više desetaka hrvatskih gradova. Uništila je više od 300 hrvatskih naselja koja su imala povijesno spomeničko značenje.
Srbijanska vojska je u Hrvatskoj potpuno ili djelomično razorila 660 objekata koji su registrirani kao spomenici kulture, a od toga ih je 126 svjetskog ili nacionalnog značaja. Srbijanska vojska je potpuno ili djelomično razorila preko 500 crkava i drugih vjerskih objekata, 46 muzeja, 9 arhivskih zgrada 22 knjižnice. Uništila je ili opljačkala golemi broj javnih i privatnih zbirki umjetnina i drugih dragocjenosti. U Hrvatskoj je stradao niz prirodnih okoliša i tri nacionalna parka.
Diljem Hrvatske je srbijanska vojska, bez nacrta minskih polja, ostavila razasuto preko dva milijuna neeksplodiranih mina, od kojih je do sada stradalo preko 500 civila koji su na njih slučajno naišli.
Zbog toga je, prije dvadeset ili petnaest godina, bilo potpuno jasno tko je agresor, a tko je žrtva. Agresor je bila Srbija, a žrtva je bila Hrvatska.

Ratni zločinci i heroji
Zbog toga, prije dvadeset ili petnaest godina u Hrvatskoj nije bilo nikakve dvojbe na kojoj strani se nalaze ratni zločinci, a na kojoj strani su heroji.
Ratni zločinci su se opravdano pronalazili među onima koji su na bilo koji način sudjelovali u agresiji. Primjerice, u policijskim postajama Republike Hrvatske postojali su odjeli za ratne zločine, koji su na temelju svjedočanstva, utvrdili više tisuća konkretnih ratnih zločinaca. Još više svjedočanstava, pisanih dokumenata i video zapisa o konkretnim ratnim zločincima nalazi se u brojnim privatnim zbirkama.
Kad se radi o herojima, može se načelno reći da je – u ondašnjem (1990.-1991.) odnosu snaga – svaki dragovoljac bio heroj, jer je dragovoljac bio osoba koja je svojom odlukom samog sebe pozvao braniti žrtvu od agresora. To je bio herojski čin iznimne hrabrosti i nesebičnost, koji je nosio veliku vjerojatnost gubitka svojeg života za dobrobit zajednice.
Tada (1990.-1991.), u Hrvatskoj je bio veliki broj, tj. više tisuća dragovoljaca-heroja. To su bili naši, dotada sasvim obični momci iz susjedstva, koji su najedanput – i sebi i svima nama – otkrili da u njima postoji herojska dimenzija. Tadašnji događaji i učinci heroja su pokazali da je to bilo herojsko doba hrvatske povijesti.
Posebno istaknuto mjesto agresorskog ratnog zločina i herojstva hrvatske obrane bio je Vukovar. Zločin je trajao duže nego herojstvo. Srbijanski ratni zločini u Vukovaru bili su posebno intenzivni tijekom agresije i u prvim danima nakon okupacije, a protezali su se, tijekom okupacije, do 1997. godine.
Herojstvo branitelja Vukovara trajalo je u Vukovaru do 18. studenog 1991., a nakon toga, do 1995., na drugim bojištima i u osloboditeljskim akcijama.

Perverzija
Perverzija je latinska riječ koja u izvornom prijevodu znači izokrenutost, izopačenost, naopakost, pokvarenost. Kad se radi o sadašnjem odnosu političkih, medijskih i pravosudnih institucija u Hrvatskoj prema izvornim herojima i ratnim zločincima, on se najvjerodostojnije može označiti pojmom perverzija.
Heroji su sve više progonjeni i osuđivani, a ratni zločinci se proglašavaju uglednim građanima koji postaju vladajuća elita u Hrvatskoj, od lokalne razine do Hrvatskog sabora. Brojni su primjeri ovog perverznog društvenog procesa, koji se događa u sramotnoj javnoj tišini.
Jedan od najistaknutijih primjeraka ratnog zločinca koji je pervertiran u navodnog uglednika na najvišoj razini vlasti u Hrvatskoj jest dr. Vojislav Stanimirović. O njegovom istaknutom zločinačkom djelovanju jednako svjedoče preživjele žrtve, kao i dokumenti i video zapisi njegovih okupacijskih struktura. Ratno zločinačko djelovanje dr. V. Stanimirovića bilježi se od ljeta 1991. g. do okupacijskih godina, na prostoru istočne Slavonije, uključujući i Vukovar. Na tom prostoru je srbijanska agresija uvjerljivo najviše ubijala, masakrirala, odvodila u logore i najviše razarala.
Činjenice o sudjelovanju i odgovornosti dr. Vojislava Stanimirovića za ratne zločine više puta su javno i jasno izrečene, čak i od brigadira Branka Borkovića, zadnjeg zapovjednika obrane Vukovara. Međutim, moćne političke, medijske i pravosudne institucije u Hrvatskoj još upornije o tome šute.
No, sve su gromoglasnije i upornije u perverznom političkom medijskom i pravosudnom pretvaranju heroja u ratne zločince. Najprije su – serijama perverznih medijskih i političkih hajki te provedenih suđenja herojima – mitska mjesta hrvatske obrane pretvorena u zločinačka mjesta (Knin, Gospić, Karlovac, Sisak, Bjelovar, Osijek).
Vrhunac perverzije je dosegnut prije desetak dana kada je uhićen Tomislav Merčep, jedan od heroja koji je 1991. g. Hrvatsku branio na nekoliko ključnih bojišta. Tomislav Merčep je bio prvi zapovjednik obrane Vukovara, koji je pripremao Vukovar za sudbonosnu tromjesečnu obranu. Potom je u presudnim trenucima pomagao obrani Gospića i Pakračko-Lipičkog prostora na kojem je i ranjen sredinom listopada 1991. godine.
Osim toga, T. Merčep je bio jedan od glavnih osnivača HDZ-a na vukovarskom prostoru. Bio je pomoćnik ministra hrvatske policije i saborski zastupnik. Dugogodišnji je predsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata (UHDDR), koja od svih udruga okuplja najveći broj hrvatskih branitelja.
Istražujući Hrvatski domovinski rat upoznao sam brojne subojovnike Tomislava Merčepa i svi su o njemu govorili s velikim ljudskim poštovanjem, a naročito su isticali da je kao zapovjednik bio iznimno hrabar te da je na terenu predvodio ratne akcije. O Merčepu su – i godinama nakon rata – s posebnom zahvalnošću svjedočili i brojni stanovnici područja koje je Merčep došao braniti. Slični iskazi o Tomislavu Merčepu mogu se čuti i od g. Ivana Vekića, koji je kao ministar hrvatskog MUP-a bio neposredno nadređen Merčepu. Tomislava Merčepa sam i osobno upoznao 1995. g., te i moja iskustva potvrđuju navedena svjedočanstva.
Zaista je krajnje perverzno kad se uspoređuje gdje su 1991. g. bili i što su radila dva Vukovarca. S jedne strane Vojislav Stanimirović, a s druge strane Tomislav Merčep, te gdje je danas Stanimirović, a gdje je Merčep!
I to je zabrinjavajuće jasna prepoznatljivost opće slike Hrvatske.

  •  
  •  
  •  
  •  

1 razmišljanje na “POVRATAK U BUDUĆNOST AGRESOR I ŽRTVA – je ZLOČINCI I HEROJI

  1. Ina Vukić
    Na slavu. Počivao u Božjem miru Tomislav Merčep
    Ovaj nekada ponosni vojnik,
    Sveden na prosjaka istine i pravde,
    Je ostatak okrutnog rata srpske agresije;
    Tamo gdje je nekoć stajao rame uz rame sa svojim ugroženim narodom,
    I dao sve od sebe kako bi od mučenja i smrti spasio što više Hrvata.
    ✝️
    Prekrasan je, sunčan i s mirisom cvijeća ovaj dan u Sydneyu, 25. studenog 2020., kada će tijelo neopjevanog i lažnim svjedočenjem pogaženog heroja Domovinskog rata Hrvatske, Tomislava Merčepa, na groblju Mirogoj u Zagrebu započeti svoj vječni odmor na zemlji. I ja, kao i mnoštvo drugih koji žive izvan Hrvatske, neću biti tamo da se od njega oprostimo pri tom posljednjem zemaljskom oproštaju. Ali, počivaj u miru i uvjerenju, Tomislave, jer tvoja ostavština žestoke zaštitničke brige i obrane hrvatskih života tijekom navala srpskog genocida nad Hrvatskom 1990-tih godina i težnje za hrvatskom slobodom i demokracijom nastavit će svoj neuništivi život u mnoštvu naših domova. Ti, koji si na ratištima Hrvatske, izložio vlastiti život riziku da spasiš druge od sigurne smrti i pogibelji, naš si heroj i uvijek ćeš to biti.

    Tomislav Merčep borio se za svoju zemlju Hrvatsku, neupitnom čašću, ponosom, voljom čelika da zaštiti hrvatski narod i domovinu od stravične propasti koju je srpska agresija namjeravala dovesti do kraja.

    Pokojni Tomislav Merčep, sada leti s Franjom Tuđmanom, Alojzijem Stepincem, Stjepanom Radićem i Antom Starčevićem samo dva mjeseca nakon svog šezdeset i osmog rođendana, skinut (do njegove smrti) zbog duge teške bolesti i mračnih špilja lažnih svjedoka, poražen agresivnim smrtonosnim povezanim lancem srpskih agresora i njihovih gadnih drugova. Tomislav Merčep uvijek je tvrdio da je nevin za ratne zločine zbog kojih je osuđen na okrnjenim i korumpiranim hrvatskim sudovima, ali je umro noseći etiketu ratnog zločinca onima koji štite srpskog genocidnog agresora i skrivaju činjenicu da je mnoštvo srpskih civila u Hrvatskoj tijekom srpske agresije pomagalo i potpomagalo srpskim i jugoslavenskim vojnim agresorima i njihovoj strašnoj gozbi zločina nad Hrvatima i njihovim domovima.

    Smrt Tomislava Merčepa predstavlja nam drugačiju vrstu gubitka od one koju čini smrt onih koji se nisu borili i obranili Hrvatsku. Gubitak ikone borbe za slobodu poput Merčepa generira kolektivno iskustvo tuge. Iako žalimo za gubitkom ovog ljudskog bića koje nas je sve dotaklo u vremenima života ili smrti za Hrvatsku i koje je svim svojim bićem podržavalo neovisnost Hrvatske na način koji se osjeća posebno, također tugujemo za mnogo više. Kao ljudi svoj život mjerimo s dvije stvari: vremenom i iskustvom. Kad razmišljamo o našem odnosu s Tomislavom Merčepom i onome za što se zalagao devedesetih, odmah se sjetimo gdje smo bili i kako smo se osjećali s njim u našem životu, žestoko braneći svetost hrvatskog prava na samoodređenje. Iako su mnogi ljudi imali sreće da se osobno povežu s Merčepom, većina hrvatskog iseljeništva i domovine tuguje ne samo zbog gubitka ovog velikog čovjeka, već i zbog gubitka vremena u vlastitim životima kad nismo stajali dovoljno visoki kako bi zaštili njegov ugled i čast od navala komunističkih pasa i, u konačnici, gubitak dijela sebe i pravednosti obrane nevinih života i življenja od okrutnog srpskog agresora koji i danas pokušava proždrijeti nas Hrvate politikom i lažima, a ne mecima i noževima kao onda u devedesetim godinama prošlog stoljeća.

    Ovim putem izražavam iskrenu sućut obitelji Tomislava Merčepa i sućut svima jer je bio jedan od nas u hrvatskoj zajednici koja je branila naša prava na neovisnost i branila naše živote kada je to bilo najvažnije i toliko puno doprinijela svima nama.
    Ovdje leži beživotni Tomislav,
    onaj čije su ruke mnoge spasile od sigurne i zastrašujuće smrti,
    iako od nekih neopjevan.
    Zbog snage koju je pokazao, on je heroj, neopjevani.
    Unatoč zlog antagonizma nekih, on ostaje priseban.
    Njegova neusporediva smirenost tijekom lažnog svjedočenja protiv njega ubrala je zahtjevan danak.
    Budući da si dobar prema našoj duši, Tomislave,
    Mi ćemo se pobrinuti za tvoju.
    Ina Vukić

    A eulogy. Rest in God’s Peace Tomislav Mercep
    This once proud soldier,
    Reduced to being a beggar for truth and justice,
    Is a remnant of a cruel war of Serb aggression;
    Where he once stood side-by-side with his threatened people
    And gave all he had to save as many as he could from torture and death.
    ✝️
    It’s a beautiful, sunny and floral-scented day in Sydney on this 25th November 2020 when the unsung and through false witness downtrodden hero from Croatia’s Homeland War, Tomislav Mercep, is laid to rest at the Mirogoj cemetery in Zagreb. And I, like multitudes of others living outside Croatia will not be there to say our last earthly goodbyes. But rest in peace and assured, Tomislav, your legacy of fierce protectiveness and defence of Croatian lives during the 1990’s Serb genocidal onslaught against Croatia and plights for Croatia’s freedom and democracy will continue its indestructible life in multitudes of our homes. You, on the battlefields of Croatia, placing your own life at risk to save others from certain death and peril are our hero and always will be.
    Tomislav Mercep had fought for his country, Croatia, with an unquestionable honour, the will of steel to protect the Croatian people and lands from the horrendous demise Serb aggression had intended.
    The late Tomislav Mercep, now flies with Franjo Tuđman, Alojzije Stepinac, Stjepan Radic and Ante Starcevic only two months after his sixty-eighth birthday, taken down (to his demise)
    courtesy of long serious illness and the dark caverns of false witness, defeated by an aggressive
    deadly linkedin chain of Serb aggressors and their foul comrades. Tomislav Mercep has always maintained his innocence of war crimes he was convicted of in tainted and corrupt Croatian courts, but he died carrying the label of a war criminal to those who protect the Serb genocidal aggressor and hide the fact that multitudes of Serb civilians in Croatia during the Serb aggression were aiders and abetters of the Serb and Yugoslav military aggressors and their horrendous feasts of crimes against Croatians and their homes.
    Tomislav Mercep’s death presents us with a different kind of loss than what death of those who did not fight for and defend Croatia does. Losing an icon of freedom fight like Mercep generates a collective experience of grief. While we mourn the loss of this human being who touched all of us in times of life or death for Croatia and who supported with all our being the independence of Croatia in a way that feels special, we also grieve for much more. As human beings we measure our lives with two things: time and experience. When we think about our relationship to Tomislav Mercep and what he stood for in the 1990’s we immediately remember where we were and how we felt with him in our life, fiercely defending the sanctity of Croatian right to self-determination. While many people were lucky enough to engage with Mercep more personally, most of the Croatian diaspora and homeland world will be grieving not only the loss of this great man, but also the loss of time in our own lives when we did not stand tall enough to shield his reputation and honour from communist dogs and, ultimately, the loss of a part of ourselves and the righteousness of defending innocent lives and living the Serb aggressor is still, today, trying to devour albeit through politics and lies and not bullets and knives.

    I hereby give my sincere condolences to Tomislav Mercep’s family and condolences to all because he was one of the Croatian community that defended our rights to independence and defended our lives with his when it mattered the most, and contributed so much to all of us.
    Here he lies lifeless Tomislav,
    he whose hands had many saved from sure and horrifying death,
    though unsung by some.
    For the strength that he showed, he is a hero, unsung.
    Despite disapproval by antagonising some, he remains unstrung.
    His unmatched composure during false witness against him, took a demanding toll.
    Since you are good to our soul, Tomislav,
    we will take care of yours.
    Ina Vukic

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *