Plenković je veći izdajnik od Sanadera

DRUŠTVENE TEME

Plenković je veći izdajnik od Sanadera

Piše: IVICA MARIJAČIĆ
Predsjednik HDZ-a i Vlade Andrej Plenković ni približno ne izgleda onako samouvjereno, nadmoćno i prepotentno kao što je izgledao prije mjesec ili dva. Dva su ga događaja uzdrmala. Prvo, jutarnji oružani napad mladoga Danijela Bezuka na Banske dvore prije nešto više od mjesec dana nakon čega je napadač počinio samoubojstvo, a vidno prestrašeni Plenković optužio političku oporbu i medije koje nije uspio korumpirati da su oni inspiratori toga napada. Drugo, u trnje ga je bosoga bacio predsjednik RH Zoran Milanović razotkrivši niz neugodnih činjenica o njemu, ponajprije one o njegovu iskrenom neprijateljskome odnosu prema HDZ-u i Tuđmanu, o izbjegavanju vojne obveze na temelju izmišljene dijagnoze i mnoge druge tajne na koje Plenković nije imao odgovor niti je, općenito, dorastao, pokazalo se, Milanoviću u tome verbalnome ratu. Dvoboj između njih dvojice još traje, čini se da ne će ni prestati s obzirom na to da se iz dana u dan koriste novi povodi za održavanje intenziteta te međusobne netolerancije. Milanovićevo razotkrivanje rezultiralo je razornim posljedicama za Plenkovića i to se vidi.
Tim dvama događajima potpuno je razlomljena idealizirana slika koju je Plenković, uz pomoć svojih podrepaša u stranci i medijima, stvarao o samome sebi i sada djeluje sve više iracionalno, dezorijentirano i pomalo izvan sebe. Na konferencijama za novinare, u TV intervjuima i u polemikama sa zastupnicima sa saborske govornice on izgleda i fizički kao političar ozbiljno uzdrmanoga ega, sve više vrijeđa, kleveće, proziva bez pokrića, gestikulira rukama u nedostatku argumenata, nekulturnim pregledavanjem mobitela u sabornici imbecilno prikriva živčanost, blebeće gluposti i ponavlja se. Beskrajno ponavlja ono što je izgovorio u Bruxellesu da su za radikalizaciju koja je dovela do napada mladoga ekstremista na njega krivi Domovinski pokret, Zoran Milanović, Karolina Vidović Krišto, Bujica… I „jedan tjednik koji se naziva hrvatskim“, govori rastreseno „jedan premijer koji se naziva hrvatskim“. Naravno, ne treba biti vrsni psiholog da bi se spoznalo da je riječ zapravo o očajničkome Plenkovićevom bijegu od suočavanja s vlastitom odgovornošću za posljedice svoje politike,odnosno o svjesnome političkom sljepilu. Zato poseže za insinuacijama na račun prozvanih političara, stranaka i medija optužujući ih da je u osnovi njihova razmišljanja i djelovanja mržnja prema Srbima. Plenković mržnjom definira činjenicu da spomenuti političari i mediji na podržavaju njegovu koaliciju sa SDSS-om, dakle koaliciju sa strankom koju je utemeljio srpski ratni zločinac, strankom u kojoj je pri njezinu vrhu i bliski im partner Vojislav Stanimirović, okupacijski gradonačelnik Vukovara, a na samome vrhu Milorad Pupovac koji za Oluju govori da je bila etničko čišćenje. Koaliranje s agresorima nitko normalan u Hrvatskoj ne može prihvatiti, osim trbuhozboraca u Vladi i u stranci, osim jugosrpskih nostalgičara i medija, te neskrivenih neprijatelja Hrvatske. Svima njima zajednička je mržnja prema Hrvatskoj stvorenoj u Domovinskome ratu s hrvatskim braniteljima. I tu se događa podvala: vrištećim klevetama protivnika da tobože mrze Srbe, Plenković pokušava klasičnom psihološkom metodom projekcije krivnje postići da njegov sadizam i poremećenost ostaju neopaženi.
Samo psihički bolestan čovjek i samo onaj tko nema savjesti može mrziti Srbe u načelu, dakle generalno mrziti jednu cijelu etničku skupinu među kojima je bezbroj, možda čak i najveći broj čestitih sugrađana i hrvatskih branitelja. Ali Plenković kao mentalni jugokomunist i vješti manipulator zna da se baš takvim insinuacijama najlakše neutralizira politički protivnik jer kad vas jednom u Hrvatskoj proglase fašistom ili mrziteljem, onda ste dehumanizirani i na vas je otvoren lov te malo pomažu pravdanja i dokazivanja da je to jednostavno laž. Plenković sve to zna , zna da će takvim sramnim konstruktima držati podalje od fokusa jedinu poantu svoje politike – nesklonost prema Hrvatskoj i hrvatskome narodu. Pa ipak, pitanja neumoljivo izbijaju na površinu: može li itko normalan u Hrvatskoj za koalicijskoga partnera prihvatiti nekoga tko je sudjelovao u tragediji Vukovara, u najvećem mirnodopskom zločinu nakon Drugoga svjetskog rata. Plenković ne može pobjeći od te činjenice koliko god pokušavao.
Istina je kad Plenković kaže da je koalicija HDZ-a i SDSS-a stara već 14 godina, ali odmah bježi u laž tvrdeći da nikada nikomu nije smetala nego tek sada kada joj je on na čelu. Prvi put savez s agresorskim Srbima osnovao je Ivo Sanader. Sklopio je sramni ugovor s Pupovčevim SDSS-om, a jedna od cijena bila je obnova četničkoga spomenika u Srbu, naravno i bezbroj drugih lukrativnih i nezasluženih koncesija predanih agresorskim, a ne Srbima koji su lojalni i branili Hrvatsku. I Sanader je u koaliciju s agresorima ušao mimo poslijeizborne logike, a mogao je u prirodni savez s tada jakim HSP-om. Ovih dana dr. Hebrang tvrdio je da je u to doba Sanader navodno morao po nalogu iz Bruxellesa koalirati sa Srbima ako je Hrvatska htjela nastaviti put u EU. Sanader je, dakle, utro put koalicijskoj suradnji s agresorima, ali osim što im je plaćao neke simboličke i materijalne tražbine, nije smatrao da je to neko veliko moralno ili političko posrnuće HDZ-a jer je suradnju s Pupovcem više držao paradnim činom nego stvarnom podjelom vlasti. Iako je i to, naravno, bilo ponižavanje hrvatskoga puka, a još sramnija je Sanaderova bila suradnja s Haaškim sudom, barem je imao neke granice i nije oduzimao hrvatskim braniteljima pravo na simbole, na proslave Oluje i drugih događaja iz Domovinskoga rata, pravo na dostojanstvo, a znao je zaprijetiti Vučiću da bi Hrvatska opet poduzela Oluju u slučaju potrebe, nije ni plazio pred Pupovcem i njegovima da dođu u Knin, niti se sam klanjao srpskim pojedinačnim kolateralnim žrtvama iz akcija čišćenja nakon Oluje. Ono, pak, što je ključno: Sanader nije dopustio Pupovcu da podvaljuje svoju velikosrpsku pravdu u sklopu koje je priča o žrtvama svedena na manje od jedan posto slučajnih srpskih žrtava, dok 99 posto hrvatskih nitko i ne spominje, u sklopu koje za svaki srpski masovni zločin nastoji pronaći uzrok u navodnoj hrvatskoj krivnji.
Plenković je probio granice pred kojima je Sanader stao i nije se usuđivao prijeći ih. Pretvorio je koalicijski savez s agresorskim Srbima u politički model i alat kojim istjeruje ekstremizam iz HDZ-a i iz Hrvatske, u metodu borbe protiv radikalizacije i u snagu koja će obračunati s hrvatskim domoljubima, koja će prognati iz javnosti pozdrav Za dom spremni, zabraniti svako znanstveno propitivanje Jasenovca, omogućiti podizanje i čuvanje četničkih spomenika i promijeniti političku paradigmu na kojoj počiva današnja Hrvatska tako da se ona premjesti na tzv. NOB, a Domovinski rat bude tek sporedna dionica, nevažna na povijesnome putu Hrvata. Za razliku od Sanadera, Plenković je, dakle, doveo Pupovca, koji je dijelom svoje politike također kriv za posljedice srpske agresije na Hrvatsku ( kriv je u moralnom i političkom smislu jer je tijekom agresije širio gnjusne laži o Hrvatskoj i potajno posjećivao i ohrabrivao oružane sunarodnjake na okupiranome terenu) i dao mu da kroji ratnu pravdu, da pojedinačne srpske agresorske žrtve predstavlja kao nevine, a masovne hrvatske nevine žrtve kao one koje nisu vrijedne ni spomena. Dakako, s takvim premijerom i predsjednikom HDZ-a poraženi Srbi osjećaju se kao preporođeni, kao pobjednici. Milorad Pupovac u posljednje vrijeme nastupa kao i Jovan Rašković 90-ih, prijeti (doduše zasad ne oružjem), postavlja uvjete i vrijeđa, znajući da ima novca koliko hoće i da mu, što god činio, ništa ne će biti jer ga štiti Plenković s kojim dijeli, u biti, sličnu političku ideološku polazišnu matricu na kojoj uspješno kao amalgam egzistiraju današnji Plenkovićev bruxelleski globalizam i Pupovčev velikosrpski šovinizam, s kojim dijeli u biti, istu početnu mržnju prema Hrvatskoj, htjeli to neki danas priznati ili ne. Pupovac je sretan jer je politika koju personificiraju Stanimirović i Šoškočanin legalizirana, a politika koju personificiraju Ivan Penava, pokojni Zadro ili kriminalizirani Merčep, prognana i demonizirana pa ju je, u Plenkovićevoj vizuri, potrebno kao radikalnu eliminirati. Taj dosad neviđeni etički i politički paradoks ne može, međutim, opstati i razvoj situacije doveo je do toga da je Plenković razotkriven te sada svatko tko politički razmišlja znade da se iza bruxelleske maske Plenkovića krije veći izdajnik od Sanadera i da je on jednostavno – zlo za Hrvatsku, odnosno da Hrvatska teško može računati na ravnotežu i napredak dok je na čelu HDZ-a i Vlade Andrej Plenković.

  •  
  •  
  •  
  •  

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *