Petar Snaćić posljednji hrvatski kralj po kojem je Petrova Gora dobila ime

DRUŠTVENE TEME

Jučer sam na Petrovoj gori posjetio grob hrvatskog kralja. Užasno je kako se odnosimo prema našoj povijesti. Taj odnos samo pokazuje kakvi smo mi ljudi i na tom primjeru lako je zaključiti kakav smo narod. Grob je neuredan okolni eksponati su razrušeni i izrešetani mecima, sve je zapušteno puno smeća i jednom riječju jadno da jadnije ne može biti. Tako izgleda grob posljednjeg hrvatskog kralja narodne krvi.Velika većina niti ne zna po kome je Petrova Gora dobila ime. Pitajte šumariju zbog čega se ruše tisuće kubika drva a nisu u stanju napraviti dve normalne drvene klupe uz grob posljednjeg hrvatskog kralja. Put do groba je slabo obilježen a cesta je užasno izrovana velikim kamionima koji nemilice odvlače šumu. Devastira se podjednako i povijest i prirodna bogatstva Petrove gore.

IMAMO HRVATSKU

Petar Snačić, hrvatski kralj, vladao je od 1093. do 1097. godine. Kao vođa anti-mađarskog otpora u Hrvatskoj izabran je za kralja 1093., u jeku sukscesijskog sukoba uzrokovanog smrću Zvonimira i Stjepana II.. Bio je posljednji hrvatski kralj narodne krvi.

KONZERVATOR

Pavlinski samostan sv. Petra (i njegove kasni je pregradnje) istražen je u cijelosti: prva, sondažna istraživanja provedena su 1987. i 1988. godine (Hrvatski povijesni muzej), a ona sustavna 2006. i 2007. godine ( Hrvatski restauratorski zavod). Po dovršetku istraživa nja izvedeni su konzervatorsko-restauratorski i građevinski radovi (2009.-2015.) s ciljem prezentiranja pavlinskog samostana te njego ve kasnije višestoljetne kontinuirane uporabe u sekundarnoj namjeni. Uređen je i prostor oko samostana, koji se preklapa s prostorom Ornitološkog parka Petrovac. Radovi su bili financirani sredstvima Ministarstva kulture RH te provedeni u suradnji s Hrvatskim Suma ma d.o.o. i TC Petrova gora.

Zlatski je samostan po dovršetku radova postao (za sada) jedini u cijelosti istražen kasnosrednjovjekovni pavlinski samostan onodobnome slavonskom prostoru. Ovaj značajni spomenik hrvatske kulturne bašti ne prezentiran je radi upoznavanja boljeg razumijevanja povijesnog te povijesno-umjetničkog onodobnog kulturnog pejzaža, smje stenog usred raskošnih prirodnih bogatstava Petrove gore.

2 razmišljanja na “Petar Snaćić posljednji hrvatski kralj po kojem je Petrova Gora dobila ime

  1. Torte od malina
    2:1 za mene
    Na nebu nema sladoleda
    Osmrtnice d.o.o.
    Bečki merdijan
    Sanjin ili optimizam
    Kletva kralja Petra Svačića (tj. Snačića)
    Crna sila
    Nek se pleše
    Mačka
    Marin Pelaić
    Kletva kralja Petra Svačića (tj. Snačića)
    „Život je kurva“, promrmljao je sebi u bradu svat zaogrnut rashodovanim plaštem, sjedeći na ovećem kamenu i prazno zureći u daljinu. Svega mu je bilo dosta. Na stranu što je bio neispavan, što je inače uređena brada djelovala kao da mu je netko preko donjeg dijela lica nalijepio mrtvu vjevericu, nego ga je, eto, konačno izdala i Sudbina. Znao je što mu slijedi. To je tako; protiv usuda se ne može. Pa ipak, nije mu zbog toga bilo nimalo lakše.

    „Život je kurva“, promrmlja opet sebi u bradu hrvatski kralj Petar Snačić i prijezirno pljune ispred sebe. A sve je tako divno započelo. Kao pravo radoznalo dijete, otišao je jednom kod mjesne proročice i zamolio je da mu prorekne budućnost. Stara se vještica prvo samo blago nasmiješila, a onda naglo pala u trans. Zjenice su joj nestale dok je izgovarala kojekakve čudne riječi; trajalo je to sigurno kojih desetak minuta, a onda je najednom ustala, zgrabila sjemenke crvenog graha koje su se nalazile na stoliću pored kristalne kugle i bacila ih na tlo, između sebe i mlađahnog Petra. Na nekoliko je trenutaka zavladao muk, a onda je stara proročica, vidno šokirana, vrisnula.

    Vrisnuo je i Petar – ustvari, vrištao je još od trenutka kad su staroj nestale zjenice – ali sad ga je bilo posebno strah. Premda se tad već bio pribojavao da će ga proročica u jednom trenutku seanse ritualno zaklati, ona se, otrijeznivši se od prvobitnog šoka, samo skrušeno bacila njemu pod noge i puna strahopoštovanja izustila:

    „V-v-v… Vaše… Veličanstvo…“

    I eto, tako je mladi Petar Snačić saznao da mu je jednog dana suđeno postati kraljem. Oduševljen, na tipično hrvatski brzoplet način istrčao je iz proročičina šatora i otrčao ususret Sudbini ne mareći što mu je proročica, svejednako ležeći na podu, dovikivala:

    „Ali, postoji caka!“

    Obzirom da nije bio članom vladajuće dinastije Trpimirovića, nije imao pojma kako bi jednog dana mogao završiti na tronu Hrvatskog Kraljevstva. No, nije se time pretjerano zamarao – proročanstvo je proročanstvo, i ako mu je uistinu suđeno, dočekat će svojih pet minuta. Sudbina je to. Ona ne griješi. Nije zato nužno posebno naglasiti kako su ga prošli trnci kad su mu javili da su na kraljevskom dvoru u Kninu urotnici na smrt zatukli kralja Dmitra Zvonimira. Međutim, na tipično aljkav hrvatski način, nije se pretjerano obazirao na posljednje riječi kralja Zvonimira o kojima je brujalo čitavo kraljevstvo, riječi koje su znali svi, od najzaostalijeg kmeta do plemićkih dvora – Petar je pak samo znao da se radilo o Hrvatima i tisuću godina vladara strane krvi, tako nešto, vjerojatno sasvim nebitno. Nedugo zatim, Zvonimirova udovica Jelena pozvala je svog brata, ugarskog kralja, da je spasi od muževe sudbine. U kraljevstvu je nastao kaos. No, na tipično hrvatski opušten način, Petar nije brinuo. Znao je da mu je suđeno postati kraljem, a ako pritom još porazi Mađare, tim bolje. Kakav će to veličanstven uspon na vrh biti! I dogodilo se, napokon, da se godine Gospodnje 1093. Sudbina ukazala u svoj svojoj raskoši te su Hrvati okrunili Petra za kralja.

    No, on više nije bio spokojan kao ranije. Mađarske trupe polagano su otkidale komadić po komadić teritorija pod njegovom upravom i počeo se osjećati kao napolitanka koju polako ali sigurno gricka starac bez zubne proteze. Mislio je kako će napadi otupjeti, no nakon što je izgubio cijeli sjever, vidio je da je vrag odnio šalu.

    Uvidjevši što će se neminovno dogoditi, prije nego se s ostatkom odanih podanika smjestio na Gvozd kako bi tamo pokušao spriječiti prodor Mađara, odlučio se obračunati s proročicom koja mu je onako mladom zamazala oči davši mu nepotpunu informaciju o budućnosti. Uletio je bio u njezin sad već prilično oronuli šator kao furija i dreknuo:

    „Duguješ mi objašnjenje!“

    Proročica je, dakako, odmah znala o čemu se radi.

    „Ne, sinko, ne dugujem. Nisi me htio saslušati do kraja.“

    Petar proguta knedlu.

    „Znači, to je to? Nema nade? Pamtit će me kao kralja za čije je vladavine Hrvatska izgubila neovisnost?“, upita on, sad već na rubu suza.

    „Ne“, odgovori hladno proročica. „Postaje još gore.“

    Petar ostane skamenjen u nevjerici. „Ma reci mi da me zaje –“

    „Ne, ne zezam te“, reče proročica. „Pamtit će te kao vladara pod kojim je kraljevstvo izgubilo samostalnost, to da… Ali, ako ništa drugo, pamtit će te i po krivom imenu. Ako dobro iščitavam rune s ovog panja koji je ispred mene, tvoj će te narod zvati imenom Petar SVAČIĆ, a ne SNAČIĆ, imenom pod kojim si rođen i kršten.“

    „Zašto, zaboga, Svačić?“, upita kralj potpuno shrvan.

    „Hmmm… Rune su oslabile… Čini se da će neki povjesničar stoljećima kasnije krivo prepisati tvoje ime iz jednog dokumenta. Šta ćeš, Petre… Aljkavi su i brzopleti ti tvoji Hrvati.“

    Napustio je šator proročice bez ijedne riječi. Premda je dugo bio uvjeren u suprotno, Petar Snačić je promislio kako možda ipak nije bio rođen pod sretnom zvijezdom…

    Pa sad, umjesto da sjedi na prijestolju u Kninu, čami ovdje na Gvozdu i smrzava se k’o da-ne-kažem-što.

    „Život je stvarno kurva“, rekao bi najradije hrvatski kralj Petar Snačić da nije to već rekao dva puta u posljednjih pola minute; zaurlao bi to, da je sam, s vrha ove nesretne planine Gvozd na kojoj se upravo nalazi, samo da tu s druge strane nije taj prokleti Koloman, ugarski kralj, koji bi njegov urlik protumačio kao strah. Dobro, pošteno govoreći, nije baš da ga nije bilo strah. Taj crni Koloman prolazio je kroz Hrvatsku kao pola litre točenog piva kroz čovjeka koji ima ozbiljnih problemima s prostatom, a vojna sila koju je predvodio bila je impresivna.

    Pa sjedi tako u osvit bitke na kamenu studencu na planini Gvozd kralj Petar Snačić, za kojeg će stoljećima kasnije svi misliti da se zvao Petar Svačić, i proklinje svoju kob. E, zašto nije engleski kralj pa da izvuče mač iz kamena i jednim potezom porazbaca Mađare sve do Balatona? Zašto nije Aleksandar Veliki pa da mu padne na pamet nekakva genijalna taktika kako da porazi brojnijeg neprijatelja? Zašto ovo nije „Gospodar prstenova“ ili „Igra prijestolja“ pa da ga sad spase divovski orlovi ili zmaj?! Ne, Petar definitivno nije bio rođen pod sretnom zvijezdom.

    A onda mu je sinulo! Pa naravno, sasvim je jasno, cijelo je vrijeme bilo tu – kako mu samo ranije nije palo na pamet?! To je ono što svaki pravi vladar koji drži do sebe napravi u ovakvoj situaciji! Bacit će kletvu! Da, tako je – bacit će kletvu! Odlučio je. Mora to učiniti. To je jedini način da ova blamaža od vladavine izgleda bolje. Ideja mu na trenutak izmami osmijeh na umorno lice, ali samo na trenutak; mora se uozbiljiti, ovo je krajnje ozbiljna stvar, bacanje kletve nije šala. Ali, kakvu kletvu baciti? Na koga? Hmmm… Pa da! Posavjetovat će se s pripadnicima plemstva koji su s njim tu na Gvozdu!

    Petar se osvrne oko sebe i pogleda šačicu ljudi kojom raspolaže. Hrabri ljudi, nesumnjivo, ali ih je premalo. Teatralno im priđe, još se teatralnije nakašlje i započe:

    „Gospodo! Imam važne vijesti“, vikne. Uvjerivši se da je zadobio pažnju okupljenih, nakašlje se još jednom, čisto protokolarno, i nastavi:

    „Kao što znate, suočeni smo s teškim, gotovo nepremostivim problemom! Sasvim je izgledno da će ovoga jutra većina nas pasti pred najezdom mađarske konjice… I ja sam se odlučio ponašati u skladu s tim!“

    „Ponudit ćete im primirje?“, upita pomalo naivno grof od Varaždina.

    „Ne, to ne!“, rezolutno odbaci takvu ideju kralj Petar. „Borit ćemo se dok god bude teoretske šanse da porazimo Mađare, ma koliko god te šanse bile slabe! Ipak, valja imati Plan B!“

    „Povlačenje?“, nije se dao varaždinski grof.

    „Ne, grofe, ne povlačenje!“, reče sad već pomalo ljutiti kralj. „Radi se o tome, gospodo moja draga i vjerna, da sam odlučio da ću, u slučaju da stvari krenu po zlu –“

    „Zar već nisu krenule po zlu?“, opet prekine kraljevo izlaganje isti grof. „Pola kraljevstva je osvojeno, mi koji smo ostali smo tu na Gvozdu; gladni, promrzli, slabo naoružani… Što to još mora poći po zlu da bismo mi i službeno ustvrdili kako su stvari pošle po zlu?“

    „Pa“, ubaci se krčko-creski markiz, „možemo glasovati o donošenju službene odluke da su stvari pošle po zlu. Samo, nisam siguran imamo li kvorum.“

    „Kakav crni kvorum?!“, drekne šokirano podban od Županje. „Pa ovo je feudalizam, kralj odlučuje!“

    „A je li? A tko je izabrao Njegovo veličanstvo Petra Snačića za kralja nego mi, jednom kad smo ucmekali Zvonimira?“, nije se dao varaždinski grof.

    „Nisam vam dao riječ, grofe varaždinski, a ni vama, markiže od Cresa i podbane od Županje!“, podvikne vidno razjareni hrvatski vladar. „Dakle, ukoliko bitka do koje će neminovno doći krene nekim čudesnim tijekom i mi pobijedimo – tko sretniji od mene! Ali, budimo realni i priznajmo da stvari vrlo lako mogu poći po zlu. U tom slučaju smatram kako bi bilo korektno od mene da vas obavijestim o mojim nakanama. A one stanu u jednu jedinu rečenicu…“, izgovori kralj Petar u jednom dahu i tada namjerno naglo zašuti kako bi postigao dramatičan efekt.

    „Odlučio sam baciti kletvu!“

    Ova je rečenica izazvala takav šok među okupljenima da je, kune se u to nekoliko različitih srednjovjekovnih kronika, u tom trenutku iznad Gvozda momentalno nestalo kisika.

    „A, kakvu ćete to kletvu baciti?“, odvaži se napokon upitati vojvoda od Nina.

    „O tome sam se kanio posavjetovati s vama“, iskreno prizna hrvatski vladar. „Mislio sam nešto tipa da Hrvati nemaju svog vladara stotinu – ne, petsto godina!“

    „Kasno!“, ubaci se odmah slavonski ban. „To je već zauzeto. Kralj Zvonimir je bacio tu kletvu i njome obuhvatio razdoblje od tisuću godina. Na kraju krajeva, zbog te smo kletve sada svi u ovoj nevolji.“

    „Da, načuo sam i ja nešto o tome“, reče kralj Petar zamišljeno se češkajući po ostacima brade. „Hmmm… A kako bi bilo da bacim kletvu na Jadransko more? Ili, ili da se zatruju rijeke?“

    „Ali pobogu veličanstvo“, oglasi se senjski nadvojvoda, „zašto biste uopće kletvu bacali na Hrvate? Kod kralja Zvonimira, Bogdamudušuprosti, je to imalo logike. No, Hrvati vama nisu ništa napravili. Zašto ne biste bacili kletve na naše neprijatelje?“

    „Ovo ima smisla“, promisli kralj Petar. Taman je htio pokrenuti brainstorming na temu „Koju kletvu baciti na neprijatelja?“, no onda je začuo graju s izvidničkih položaja. Kolomanove trupe su krenule.

    Dočekao ih je na čelu malobrojne, ali hrabre vojske. Kad je ugledao mađarsku konjicu kako se približava, dignuo je svoj mač visoko u zrak i poveo ljude u bitku za koju se ipak nadao da će imati slavniji završetak od onog kojeg joj je namijenila Sudbina.

    Zametnuo se krvav boj. Kralj Petar Snačić, za kojeg će stoljećima poslije svi misliti da se zvao Petar Svačić, srušio je s konja jednog mađarskog viteza i proboo ga kopljem. Potom je mačem savladao drugog, ranio trećeg, no onda je četvrti srušio s konja njega. Priklješten oklopom na grubom tlu u tom metežu teško je mogao opaziti tko je tko. Međutim, kad se u jednom trenutku nad njim nadvio krupan neki lik pomalo tatarskih crta lica i stavio mu oštricu pod vrat, nije morao biti Platon da zaključi kako je stigao trenutak kada će svoje ovozemaljsko kraljevstvo zamijeniti nebeskim. Pomiren sa Sudbinom, sjetio se svoje nakane, izvio usne u gotovo groteskan osmijeh i viknuo svoju lukavo osmišljenu kletvu:

    „Oj, svi vi tuđinci koji pređete Gvozd, od sad pa do kraja vremena – svi, svi ćete to Hrvatima skupo platiti!“

    Sljedećeg trenutka oštrica mača dokončala je Petrov težak život i aktivirala dvije kletve – onu kralja Zvonimira, ali i ovu najfriškiju, kletvu kralja Petra Snačića, kojeg će generacije pamtiti kao kralja Petra Svačića.

    * * *

    Ljeto je gospodnje 2015. Kletva kralja Zvonimira srušena je prije dvadeset godina. Hrvatska je neovisna država koja doživljava nezapamćeni turistički boom. Ljudi sa svih strana svijeta dolaze provesti svoj godišnji odmor u Hrvatsku. No, ta prelijepa malena zemlja ne skriva samo prirodna čudesa – o ne, ima tu čudesa svih vrsta!

    Jedna njemačka obitelj sjedi za stolom u restoranu u Dubrovniku i gleda u račun na kojem jasno piše kako su uz hranu i piće dužni platiti i postavljanje stola (40 kuna) i činjenicu da su, pri naručivanju, konzumirali kisik koji se nalazio u restoranu (25 kuna). Jedan Mađar na Plitvicama žvače sendvič proporcija 4x4x3 centimetra s 0.8 mililitara majoneze i komadićem šunke i plaća ga 35 kuna. Kao specijalitet kuće, neki Talijani na Hvaru za desert za pišljivih 50 kuna dobivaju pravi pravcati Petit Beurre keks.

    Eh, ne znaju oni da nije to do njih, niti do ugostitelja, niti do Ministarstva turizma. Ne znaju, pojma nemaju da su samo kolateralne žrtve jedne davno izrečene kletve po kojoj će svi tuđinci koji pređu Gvozd boravak u Hrvatskoj skupo platiti. Gleda ih s visina na sebe ponosan hrvatski kralj Petar Snačić – za kojeg svi misle da se zvao Petar Svačić – i smije se njihovoj naivnosti i svojoj dovitljivosti. Ne samo da je napakostio mrskim strancima i da spašava BDP svog naroda, nego mu je i kletva nadživjela onu kralja Zvonimira.

    I smije se kralj Petar, smije s nebeskih visina – najradije bi kupio kokice ili sladoled pa sve to promatrao kao da u kinu gleda kakvu urnebesnu komediju; uživao bi u potpunosti, samo da može doći do kokica i da kuglica sladoleda u sezoni ne košta deset kuna…

    …I da u svakom školskom udžbeniku, kao i na spomen-ploči podignutoj u njegovu čast, ponosno ne stoji ime – Petar SVAČIĆ.

    „Da“, promrmlja sebi u bradu kralj Petar Snačić. „Smrt je nekad uistinu kurva!“

  2. huge piece of writing. I just came across your web site and wanted to let you know that I have certainly enjoyed browsing your blogs. At any rate I’m going to be following your feed and I hope you’re posting again soon.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.