Mojoj maloj lavici

DRUŠTVENE TEME

Nino Raspudić

MOJOJ MALOJ LAVICI

„Moja mala Hrvatska, tako rijetko radosna“, napisao je davno Vlado Gotovac, puno bolji pjesnik nego političar.

Citirao sam ga u Nedjeljom u 2, prije samo 40 dana, i objavio da idem na izbore.

Prekjučer si u sučeljavanju u zaključku rekla to isto. Hvala ti na tome. Kad je zadnji put naša mala Hrvatska doista bila radosna?

U cjelini, vjerojatno pretprošlog ljeta, za vrijeme mitskog svjetskog prvenstva. Odletio sam za Englesku nakon utakmice s Danskom. Ti si već dva mjeseca bila u Oxfordu.

Četvrtfinale s Rusima smo gledali zajedno s engleskim navijačima u pubu. Radovali su se s nama, pjevali do iznemoglosti „It’s coming home“, uvjereni da nas lako prolaze u polufinalu i da će biti prvaci svijeta.

Ali išlo je drukčije. Polufinale protiv Engleza smo gledali kod Kristofa i bili najradosniji ljudi te noći u Oxfordu. A onda smo otišli za Liverpool.

Evo nas, vozimo se do Anfielda, kratimo sate do finala.
Slika 1.

U Domovini ludilo radosti traje već danima. Bili smo mali grumen Hrvatske tog dana u Liverpoolu. Svi su bili na našoj strani, ili protiv Francuza, svejedno.

Bilo je to prije korone… valjda nas je sto ljudi na ulicama tog popodneva zagrlilo, rukovalo se s nama, nabacilo nam „pet“, poželjelo sreću.

A onda smo ušli u pub. Velika grupa mladih Francuza sa zastavom na jednom kraju. Mi sami na drugom, Englezi između. Mladi Irac stao je uz nas.

U pravom trenutku, zgrabit će moj mobitel i uslikati nas u deliriju. Sviraju se himne.
Slika 2., 3.

Poveli su. Opet se čupamo. Stadion Lužnjiki, 28. minuta utakmice. U Domovini je bilo 17.28, u Moskvi 18.28, u našem pubu u Liverpoolu 16.28. Perišić je izjednačio!!!

Je li moguće da se bajka opet ponavlja?! Eksplozija radosti, spuštam se u čučanj, grabim te, stavljam na ramena i podižem visoko…
Ostale slike

Nije važno što je bilo poslije (pamtim da smo zabili čak dva gola u finalu svjetskog prvenstva), trenutak je bio mitski, radost u najčišćem obliku. Bili smo sami, nosio sam te na ramenima.

Sličnu radost osjetio sam prije mjesec i pol. Vratio sam se s bebom iz parka i rekao ti – zvao je Fratar (Božo Petrov, nap.a.), pukli su im pregovori sa Škorom. Ne mogu ih ostaviti same. Ja idem…

  • Idem i ja, rekla si.
  • Stvarno? – Stvarno.

Osjećao sam se kao da si se spustila u čučanj, stavila me na ramena i podignula. Kao ja tebe preklani u Liverpoolu. Dalje je sve bilo lako.

Borila si se kao lavica, a opet ostala dama.
Ja, uobičajeno, više kao medvjed, i u stilu i u dojmu.

Bilo je naporno ovih četrdeset dana, ali, ruku na srce, puno smo se i smijali. Možda najviše kad smo vidjeli fotke onog plakata na cesti prema Sisku na kojem je pisalo: „Ženi je mjesto u kuhinji.“ I u potpisu „Miro i Nino“. A moja lavica nosi prvu izbornu jedinicu i tuče se s Plenkijem, Berom, Hasom….

Neka vide malo kako je meni svaki dan…

Drago mi je što smo ušli u sve ovo, kakav god bio rezultat u nedjelju. Izašli smo iz naše komocije, izložili se, iscrpili, ali i stekli potpuni unutrašnji mir jer nismo stajali sa strane, pokušali smo. A taj mir je preduvjet za radost.

  •  
  •  
  •  
  •  

13 razmišljanja na “Mojoj maloj lavici

  1. Ovako ću ti reći Nino. Da si pametan, načitan i elokventan sam znao odavno. Kad si se pridruzio Mostu nisam bio siguran imaš li dušu te sam stoga imao određene rezerve prema tebi. Most je jbga bio za mnoge neka prolazna stanica jer nisu imali dušu. Ti je sad vidim imaš. Naš si. Sad se s dušmanima ove naše Hrvatske možemo skupa tući. Ne bi mi bilo žao za tebe dobit i batine

  2. Svaka čast Nino, ali lavica je pokazala da zna i može voditi do pobjede zaista me oduševila Marijina staloženost i smirenost a istovremeno borbenost ,iako jedina žena u studiu pokazala je da je jaka i bez prevelike pompe ušla na velika vrata.Sretno dragoj Mariji a i svima ostalima u nedjelju.Mi smo uz vas 💪✌🇭🇷

  3. LHvala Dobrom i Dragom Bogu što vam je posadio u srca sjeme domoljublja, vjere i hrabrosti. I hvala vama i Petrovu i Miletiću i Vlašiću i svima ostalima koji će se boriti da se čuje glas malog čovjeka i koji se neće sramiti reći što je moralno ispravno.

  4. Bravo Nino ,kapa do poda , ne zbog izlaska iz komocije i stavljanja na streljanu političkih neistomišljenika nego zbog toga što u svim ovim mogućnostima koje se pružaju ili opasnostima koje prijete nisi zaboravio tko je najvažniji u čitavoj priči a to je osoba pokraj tebe koja te voli , gura , podupire a i vraća kad skreneš s puta ( svi nekad skrenemo bar malo) a to je Supruga .
    P.S. Namjerno sam napisao supruga velikim slovom

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *