Da nema Plenkovića desnica bi već mogla proglasiti izbornu pobjedu

DRUŠTVENE TEME

Iz novoga broja Hrvatskog tjednika

Konzervativci bi već
mogli proglasiti pobjedu,
kad ne bi bilo Plenkovića

Piše: IVICA MARIJAČIĆ

Po svim istraživanjima javnoga mnijenja, uključujući i ona koje nadzire vladajuća oligarhija, ne bi trebalo biti dvojbe oko ishoda izbora za Hrvatski sabor sljedeće nedjelje. Pobjeđuju konzervativci raspoređeni u tri političke skupine: HDZ, Domovinski pokret i Most, eventualno još i Desna liga (HSP, Neovisni za Hrvatsku). Kumulativno gledajući, te političke skupine relativno lako mogu sastaviti većinu i stvoriti novu Vladu i bez moljakanja nacionalnih manjina te ponekih žetončića s centra ili ljevice, kao što je bio do sada slučaj u Plenkovićevoj praksi. Sve se ovo uklapa u otprije poznatu činjenicu da su konzervativci, odnosno nacionalno orijentirani građani, u Hrvatskoj dvotrećinska većina uvijek i na svim izborima, samo je pitanje kamo završava dio tih birača nezadovoljnih HDZ-om. Nekad su odlazili HSP-u, dijelom HSS-u, dijelom i HSLS-u, danas, pak, evidentno je da identifikaciju traže s Domovinskim pokretom, odnosno sa sastavnicama te široke Škorine koalicije.
Konzervativci bi, dakle, već sada mogli proglasiti pobjedu, ali svi znaju da je put do pobjede, ako se i obistine anketna predviđanja, dalek i trnovit. Posao stvaranja nove vladajuće konzervativne političke formule nakon izbora toliko je težak da neki promatrači čak kažu kako je vjerojatniji scenarij ponavljanja izbora s obzirom na to da su kohezivne niti među ovim čimbenicima vrlo slabe. Problem je, naravno, u predsjedniku HDZ-a Andreju Plenkoviću. On u predizbornoj utakmici razvija netrpeljivost prema Domovinskome pokretu i Mostu smatrajući da je HDZ dovoljno desno da uspješno pokriva, misli on, sva pitanja koja ove dvije nove političke opcije postavljaju. HDZ, dojam je, više i ogorčenije ratuje protiv Domovinskoga i Mosta nego protiv ljevice. Štoviše, posredstvom svojih satelita, posebice Milorada Pupovca i obavještajnih podvala, nastoji u očima birača kompromitirati i obezvrijediti Domovinski pokret i njegova čelnika Miroslava Škoru. No to je kampanja koja ne isključuje naglo primirje nakon izbora s ciljem stvaranja koalicije do koje bi lako došlo da nesnošljivost nije obostrana. Iz Domovinskoga je pokreta u niz navrata isticano kako koalicija s HDZ-om dolazi u obzir, ali ne i s Plenkovićem kao mandatarom. I neki istaknuti predstavnici Mosta, primjerice Nino Raspudić, kategorički su već u startu odbili da ikada za Plenkovića dignu ruku. Plenković je, dakle, postao personifikacija izdaje i prijevare i to je sada, čini se, nepremostiv problem u stvaranju zajedništva.
Mogućnost da HDZ nastupi s nekim drugim prijedlogom za mandatara, osim s imenom Andreja Plenkovića, čista je fantastika. Morao bi se dogoditi povijesni potop HDZ-a na izborima u nedjelju pa da preostali izabrani zastupnici te stranke okrenu leđa lideru koji im je priskrbio tri uzastopna poraza. Ako HDZ bude imao više ili bitno više osvojenih mandata od Domovinskoga pokreta, što ankete i predviđaju, s moralnim će pravom i bez ikakve pobune u vlastitoj stranci, kao uvjet koalicije Plenković postaviti sebe kao mandatara. To što su, pak, Domovinski pokret i Most unaprijed rekli da ne će s Plenkovićem, ne narušava moralno pravo HDZ-a da postavlja mandatara. Ali i HDZ kao stranka, ako već ne sam Plenković, mora bit svjestan da s ovakvom anacionalnom i antisuverenističkom Plenkovićevom politikom ne može biti u koaliciji ni jedna normalna konzervativna politička opcija. Takvu politiku mogu podržati samo ekstremni Pupovčevi Srbi i jugonostalgičarski krugovi poput onih u HNS-u. Bez bitne promjene dosadašnje HDZ-ove politike svaka konzervativna koalicija bila bi besmislena i nova prijevara birača. U Plenkovićevu metamorfozu nitko više ne vjeruje, zato bi bilo uistinu u nacionalnome interesu da HDZ kroz novo ime mandatara zajamči konzervativnim partnerima željenu promjenu. Ne dogodi li se to, preostat će dvije opcije: jedna je ponavljanje izbora, druga je da Plenković partnere pronađe na ljevici, što bi bio put u novu dubinu nacionalne agonije.
Sada, zapravo, do izražaja dolazi Plenkovićeva netolerancija pa i otvorena mržnja u odnosu na sve što diše nacionalno i desno od centra, i u HDZ-u i općenito na političkoj sceni. U četiri godine vlasti Andrej Plenković, podmetnuti ljevičar na privremenome radu u desnome HDZ-u, rasturio je i ponizio desnicu sukladno svojoj, pomalo patološkoj i neskrivenoj ambiciji da očisti HDZ i hrvatsko društvo od navodnoga ekstremizma. Za razliku od njega, predsjednik SDP-a Davor Bernardić ujedinio je ljevicu. Rezultat nije jednoznačan, ni samo pozitivan ni samo negativan, za bilo kojega od njih dvojice. SDP-ovac je ljevicu ujedinio, ali sada mu je, čak i ako bude relativni pobjednik izbora, što mu predviđaju neke ankete, preslab koalicijski potencijal i teško može računati na sastavljanje većine. S druge strane, HDZ-ovac, koji je, dakle, uništio desnicu, ima dobar koalicijski potencijal, ali nevolja mu je što potencijalni partneri hoće HDZ, ne i njega samoga.
Kao bruxelleski otpravnik poslova, čija je mentalno-politička struktura dominantno u znaku sukladnih neokomunizma i globalizma, Plenković vlada bruxelleskim metajezikom, s tristotinjak riječi s kojima obmanjuje i laže sve oko sebe, a da ništa ne kaže. Okružio se relativno loše obrazovanim ljudima, karakterno konformistima koje lako može uvjeriti da jedu sladoled, i kada zapravo, rekli bi Srbi, jedu njegova govna. Plenković laže njima (a oni mu vjeruju), sebi i cijeloj javnosti, da je morao u koaliciju s Pupovcem i HNS-om jer su ga napustili Hasanbegović, Bruna Esih i ostali tada vrlo popularni HDZ-ovi kandidati. Istina je, međutim, da ih je on potjerao, odrekao ih se, pa onda, pod izgovorom tobožnje inkluzivnosti, pozvao Srbe, Pupovca, a kasnije i HNS u vlast. Nitko se ne usuđuje upitati Plenkovića zašto laže. Danas, pak, kada mu je voda do grla, kada su izbori pred vratima i kada vidi da nema nikakvih izgleda za bilo kakav uspjeh na izborima bez onih kojih se grubo odrekao ponizivši ih, vraća ih u HDZ-ovu političku orbitu i uvrštava na izborne liste. Tako je pozvao Antu Deura, Stevu Culeja, Krstičevića nije uvjerio, ali je uvjerio Tomu Medveda… Ne možeš na štandu nuditi Deura, a nakon izbora biračima dati Pupovca, ispravno je zapazio Mostov kandidat Nino Raspudić.
U Hrvatskoj postoji konzervativna većina, i to će se gotovo sigurno pokazati i na ovim izborima, ali pokazat će se i da je problem Hrvatske – Andrej Plenković. Bilo bi idealno i spasonosno za Hrvatsku kada bi on spoznao tu činjenicu i sam se sklonio s puta ujedinjenju konzervativnih opcija koje bi se u tom slučaju lako složile. Bilo bi izvrsno kada bi se Plenkoviću ponudio neki supstitut u Bruxellesu, da pusti Hrvatima da budu svojim na svome, da formiraju svoju vlast, ali za sada je sve to u sferi fikcije. Previše je ogrezao Plenković u samovlasti da bi to učinio, a nitko mu ništa ne nudi ni u Bruxellesu. Samo što bolji rezultat Domovinskog pokreta, eventualno i Mosta, može ga dovesti pred zid, odakle mu više ne će biti povratka.

Okvir 1

Poludjeli Pupovac u prljavome ratu protiv Škore za potrebe Plenkovića i Vučića

Pupovac koji komemorira kraj prazne Šaranove jame i uz pomoć svoga partnera Plenkovića izdaje pročetničke Novosti, sada za četništvo optužuje Škorinu suprugu
Čelnik srpske manjine u Hrvatskoj Milorad Pupovac prošloga je tjedna, kao i svake godine, uostalom, komemorirao žrtve logora Jadovno kod Šaranove jame na Velebitu, zajedno s reduciranim (zbog korona virusa) brojem ostalih nazočnih predstavnika Srba, jugonostalgičara i petokolonaša u Hrvatskoj. Ono što je skandalozno i povijesno bizarno jest činjenica da u Šaranovoj jami nije otkrivena ni jedna jedina ljudska kost. Krajem 90-ih ekipa MUP-ovih forenzičara, snimatelja i speleologa spustila se u Šaranovu jamu i o tome sačinila fotoelaborat, napravila video snimak. Kako su potvrdili Hrvatskome tjedniku prijašnjih godina sudionici te operacije, napose Pavle Vranjican, u Šaranovoj jami nije bilo ni jednoga ljudskoga kostura. Unatoč tomu, Pupovac i njegova luđačka družina i dalje govore o „20 do 40 hiljada“ bačenih Srba u Šaranovu jamu.
Ovakav oblik poremećenosti zacijelo ne postoji nigdje u svijetu. Nitko od novinara, urednika i političara nije nikada pitao Pupovca za objašnjenje toga nevjerojatnoga paradoksa.
No Pupovac zato vodi obavještajni rat protiv Miroslava Škore u interesu Andreja Plenkovića, u interesu Aleksandra Vučića i Beograda te u svome osobnome interesu. Zaprijetio je i ostvario prijetnju tako što je izvukao 40 godina star podatak da je Kim Luzaic, tada 18-godišnja djevojka u Americi, a današnja supruga Miroslava Škore, objavila tekst u srpskome emigrantskome listu o djelovanju folklornoga društva Balkan. Iako je potpisana kao tajnica toga društva pa nije jasno je li uistinu bila novinarka, činjenica je da je ova „afera“ uslijedila ni tjedan dana nakon što je Pupovac otvoreno poručio Škori da bi mu bolje bilo da šuti jer se zna s kim spava, s kim je pjevao, što je radio… Cilj je navesti Škorine pristaše da se okrenu od Domovinskoga pokreta i vrate Plenkoviću i HDZ-u. Nadalje, cilj je da Beograd i Vučić u novoj vlasti i dalje imaju svoga predstavnika Milorada Pupovca i tako nadziru djelovanje hrvatske Vlade. I napokon, osobni je cilj Milorada Pupovca da nekontrolirano – proračunskim sredstvima – masno naplaćuje svoje usluge, održava neprijateljsku propagandu, provodi memorandumsku politiku i tako Hrvatsku drži u stanju permanentne destabilizacije i ucjene pri čemu se naravno i osobno bogati.

  • 119
  •  
  •  
  •  
    119
    Shares

6 razmišljanja na “Da nema Plenkovića desnica bi već mogla proglasiti izbornu pobjedu

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *